INVAZIJA NA UKRAJINU:
- Bit ću iskrena, uplašila sam se, ali sam beskrajno ponosna na njega i podržavam ga. Odlučila sam doći u Kijev na nekoliko tjedana i stvarno sam se nadala da ćemo se vidjeti barem nakratko. Nismo se vidjeli od siječnja. U pravcu u kojem je bio vodila se bitka i rekao je da neće doći. No kad sam izašla iz autobusa Zagreb - Kijev, on me čekao s buketom. Plakala sam od sreće, nisam ga mogla pustiti. U tom trenutku shvatila sam da treba samo da mi svi voljeni ljudi budu blizu - emotivno ističe.
Ana trenutno živi u Zagrebu te već šestu godinu studira hrvatski jezik i književnost. Jako joj se sviđa Hrvatska i ljudi koje je ovdje upoznala. - Imam poseban odnos prema Hrvatskoj, definitivno je mogu nazvati svojim drugim domom. U Zagrebu se osjećam ugodno. Ljudi ovdje, nažalost, znaju što je rat. Cijelo vrijeme dobivam iskrene riječi podrške. Sviđa mi se Hrvatska, sviđa mi se tempo života ovdje i mogla bih zamisliti da živim ovdje, no usprkos tome voljela bih da se rat u Ukrajini što prije završi te da se mogu vratiti u rodnu zemlju - govori Ana.
'TO ĆE UVIJEK BITI UKRAJINA'
Na okupiranim područjima juga i istoka Ukrajine 27. rujna završeni su takozvani referendumi. Ruski mediji javljaju da je 98,42 posto Ukrajinaca "Narodne Republike Lugansk" glasalo za pripajanje Rusiji. U "Donjeckoj Narodnoj Republici" 98,69 posto bilo je "za", u okupiranom dijelu Zaporoške oblasti 93,11 posto, a u okupiranom dijelu Hersonske oblasti za pripajanje Rusiji glasalo je malo više od 87 posto ljudi.
- Meni je to i smiješno i pomalo zastrašujuće. Referendumi su besmisleni, ništa ne mijenjaju. To su službeno ukrajinski teritoriji, to je priznao cijeli civilizirani svijet. Na ovim teritorijima žive domoljubni Ukrajinci. Takva je stvarnost - zaključuje Ana.
Druga djevojka s kojom smo razgovarali - Anastasja (24) - također je rođena i odrasla u Bahmutu, no zbog svoje sigurnosti, ali i sigurnosti svoje obitelji, želi ostati anonimna.
- Sad se, iskreno govoreći, želim prisjetiti samo sretnih trenutaka i opisati samo lijepa, dobra i topla sjećanja: kako sam prvi put otišla u kino, kako sam išla u umjetničku školu; kako smo išli na miting s ukrajinskim zastavama, a onda pjevajući hodali gradom, prvi sat klavira i glazbene škole; šetnje gradom s prijateljima i psom; kako sam s djedom išla na selo; kako mi je baka kupovala slatkiše; kako je išla u dućan po kruh i lepinje s pekmezom i štošta drugo - s tugom se prisjeća djevojka.
Vrlo joj je bolno prisjećati se bezbrižnog djetinjstva jer odmah počinje razmišljati o tome u što se pretvorila njena domovina, odnosno u što su je pretvorili ruski okupatori.
- Ta topla, dobra i nevina sjećanja sad jako bole. Želim pamtiti svu tu svjetlost, ali svaki dan čitam vijesti da su mi ruske rakete uništile školu, da kuće gore, da je mnogo ljudi ozlijeđeno ili pod ruševinama. Jednostavno ne mogu a da ne pomislim na polomljene ulice i kuće, kratere od projektila, razbijene prozore... Čini mi se da sam samo prije nekoliko dana kupila lepinju s pekmezom, a danas vidim da su od cijelog tog dućana ostala samo vrata. Ne mogu u potpunosti shvatiti da je moj grad sad bez vode više od mjesec dana. Da bi ljudi otišli na WC, moraju iznad šahta za kanalizaciju postaviti kabinu od dasaka, struja nestaje, nisu u svojim ugodnim stanovima nego u skloništima... Gotovo su pola godine u skloništima. Ali drže se. Čini mi se da je moje srce jastučić za igle, a svaka je vijest igla koja uništava sjećanje i izaziva novu bol - izrazito emotivno prepričava druga sugovornica.
Kao dijete često je posjećivala Izjum, Liman, Bogorodični, Novoluhanku i Balakleju, a onda često išla i u Černihiv, Harkiv, Kremenčuk i Vinicu. Svi ti gradovi sad su u bolovima, a lijepe uspomene obojene su tamnim tonovima.
'PUTIN SAMO ŽELI TERITORIJ'
O referendumima Anastasja ističe kako misli da je riječ o manipuliranju stvarnošću u svrhu Putinove želje za osvajanjem još teritorija. Njima ujedno pokušava prikriti svoju pravu prirodu terorista i ubojice, naglašava. To je jako boli i ne zna što bi drugo rekla.
- Nitko normalan ne shvaća ozbiljno rezultate koje je izmislila ruska propaganda - kaže Anastasja. Ljetos su joj umrli djed i baka, a nije imala prilike oprostiti se s njima. - Baku su pokopali na gradskom groblju, a djed je umro nakon evakuacije, daleko od rodnoga kraja. Obećala sam sebi da ću ga jednog dana pokopati pored roditelja... kod kuće. Sigurno ćemo se vratiti kući i ukrajinska zastava opet će se viti u Bahmutu - završava naš razgovor Anastasja.