Krv za snimanje zombija dao im je lokalni mesar
Rasni i socijalni nemiri
divljali su američkim ulicama, a televizija i radio izvještavali su o užasima Vijetnamskog rata. Piše se povijest, a istodobno u kinima prikazuju "Noć živih mrtvaca". Film Georgea A. Romera, koji je postavio temelje modernog filma strave i užasa, premijerno je u američkom Pittsburghu prikazan 1. listopada 1968. godine. Na kraju je film zaradio 12 milijuna dolara u Americi i 18 milijuna u ostatku svijeta. Time je profitirao zaradivši 250 puta više od proračuna i postao jedan od najprofitabilnijih filmova ikad snimljenih.
Od "Noći živih mrtvaca" nastala je uspješna franšiza koja uključuje pet službenih nastavaka, objavljenih od 1978. do 2009. godine, a sve ih je režirao Romero. Inspirirao je i mnoge remakeove te stekao mali kult sljedbenika i postao dio pop kulture. "Noć živih mrtvaca" prvi je dio sage o zombijima koji jedne noći ustanu iz svojih grobova pa požele jesti žive. Mnoge je to šokiralo, a neki su shvatili moćnu metaforu modernog društva. Kad bi pojeli žive, i oni bi nakon nekog vremena postali zombiji i ne bi prepoznali ni svoje bližnje nego bi očajnički tražili ljudsko meso.
likova koji se igrom slučaja zajedno nađu u izoliranom prostoru, te se brane od opsade. No iako im naizgled prijeti vanjska pošast, veća opasnost ipak su oni jedni za druge. U stresnim
U Pittsburgu je 1. listopada
1968. prikazana ‘Noć živih mrtvaca’
redatelja Georgea A. Romera, koja je šokirala gledatelje situacijama okreću se jedni protiv drugih te su poprilično nesložni. "Noć živih mrtvaca" jedan je od najpoznatijih filmova u javnoj domeni svih vremena, iako producentima to nikad nije bila namjera. Prvotno su ga htjeli nazvati "Noć žderača mesa", ali odvjetnici koji su zastupali tvorce istoimenog filma iz 1964. godine prijetili su tužbom, pa je ovaj kultni horor ipak dobio ime po kojem ga svi pamtimo. Kad su dodali taj naslov, zaboravili su dodati obavijest o autorskim pravima na uvodnu i odjavnu špicu, pa je ostao u javnoj domeni. Iako su se filmaši borili protiv toga i na sudu, nije im uspjelo.
prikupili su uz pomoć donacija i sponzora onih koji su u film vjerovali. Među investitorima su se isticali S. William Hinzman, koji je dobio i ulogu, te Karl Hardman. Uložili su po 300 dolara, a dobro zaradili. Treći značajni investitor bio je lokalni mesar, koji je dao na korištenje krv iz svoje mesnice. No kad bi krvi ponestalo, koristili su čokoladni sirup. S obzirom na to da je film sniman u crno-bijeloj tehnici, nije se puno moralo brinuti o stvarnoj boji krvi. Kako bi scene bile što realističnije, scenarist John A. Russo i glumac Bill Hinzman, koji je glumio Cemetery Ghoula u uvodnoj sekvenci, dobrovoljno su se zapalili. To su učinili tijekom snimanja scene u kojoj “preživjeli” bacaju Molotovljeve koktele na zombije.