Radnici odlaze izvan Hrvatske, a naša politika i dalje stagnira

Imamo dvije vijesti, lošu i dobru. Dobra vijest glasi: Njemačkoj nedostaje radne snage. Loša vijest glasi: Njemačkoj nedostaje radne snage. Riječ je o vijesti koja ne poznaje prošlo svršeno vrijeme. U veljači 2019. čitamo: “Njemačka traži radnike: Nudi se 1,250.000 radnih mjesta”, u srpnju prošle godine nasumce izabran naslov glasi ovako: “Njemačka očajnički traži radnike, ovo su zanimanja koja najviše fale”. Početkom siječnja ove godine - opet nasumce izabran naslov - čitamo: “Njemačkom gigantu potrebno 25 hiljada novih radnika”.

Možemo tako unedogled, a stvar - gledano iz kuta hrvatskih interesa - možemo prevesti u dva zdravorazumska pitanja. Prvo je, hoće li nam Njemačka isisati svu radnu snagu koja nije zaposlena u javnom sektoru? Drugo je pitanje - kako to da Nijemcima godinama očajnički nedostaje radnika, a nama ne? U zadnje vrijeme to se ponešto mijenja, ali nama počinju nedostajati upravo oni koji su otišli gore.

Što je u toj vijesti dobro? Pa to da će svi kojima se radi doći do posla. Nema neimaštine, nema gladi, nema socijalnog problema. Ali ima nacionalni problem. Uz takav kadrovski “usisavač”, pored naše demografske situacije, u dogledno vrijeme urušit će nam se mirovinski fondovi, a radnike za masu zanimanja ćemo, još više nego danas, uvoziti s Dalekog istoka ili iz Afrike. Je li ovdje riječ o fatumu, sudbini, nečemu neizbježnom? Ne, nije. Ako pogledamo Sloveniju, vidjet ćemo da oni nemaju takav problem. Riječ je, dakle, o politici, o racionalnim odabirima uređenja društva. Nastavimo li birati ovakve političare, s desnog ili lijevog krila - “mi smo lišće iste grane, jednom smrkne drugom svane”, kako pjeva Mišo Kovač - stagnacija je neizbježna. Trebaju nam i novi ljudi, i nove politike, i novi pogledi. Za kraj imamo samo lošu vijest, ni jedna od tih stvari trenutačno nije na vidiku.