Mama je slala e-mail SAD-u i Sloveniji, a uzela me - Hrvatska!

Došao sam kako bih odveo Hrvatsku na OI u badmintonu, kaže Aria Daniel Dinata

Da sam ostao

u Indoneziji, ne bih mogao biti profesionalni sportaš. Jer ako pređete 19 godina, a niste u reprezentaciji, karijera vam je gotova. A ja želim profesionalno igrati badminton i zato sam došao u Hrvatsku.

Uvodi nas tako u priču Aria Daniel Dinata (19), dok dvoranom na zagrebačkoj Trešnjevci odjekuje škripa tenisica. Dinata je, dakle, Indonežanin koji bi ubrzo trebao postati hrvatski reprezentativac. Odakle i zašto Hrvatska?

- Jer nisam imao drugog izbora! Prije sedam mjeseci nudio sam se drugim državama, razgovarao s, primjerice, SAD-om i Bahreinom, ali oni su mi nudili samo da budem trener ili sparing partner njihovim reprezentativcima. A ja želim igrati. Slovenija i Mađarska nisu nam ni odgovorili, a onda je moja mama poslala e-mail hrvatskom savezu. Badminton je u Indoneziji kao stolni tenis u Kini, sport broj 1. U Zagrebu je od srpnja, savez mu je unajmio stan u blizini dvorane. A o Hrvatskoj je prije dolaska znao za... - Samo nogomet!

Počeo je igrati sa 7 godina. - Koliko je dobar? On je potencijalni olimpijski kandidat. Indonezija ima registriranih igrača badmintona kao Hrvatska stanovnika. Ali dvojica naših igrača mogu mu konkurirati: Filip Špoljarec i Luka Ban. Daniel igra i u austrijskoj ligi, a lanjskog prvaka ima Linz - priča nam izbornik reprezentacije Igor Čimbur. azijskim turnirima konkurencija je puno jača pa bi osvojio manje bodova. Za pola godine znat ćemo ima li šanse za Pariz, a onda napadamo Los Angeles 2028. - pojašnjava Galjer.

Kako se Aria prilagodio na život u Hrvatskoj?

- Sviđa mi se, pogotovo što nema gužvi.

Kad ste odlučili postati profesionalni badmintonaš?

- Kad sam imao 7 godina! Kod nas je to normalno, mnogi čak napuste školu zbog badmintona. Ja sam završio srednju školu. A fakultet možda upišem u Hrvatskoj. Nastavio je usporedbu s Indonezijom:

- Nakon 15. godine osjećaš stres i više nije zabava. Jer sve ispod četvrtfinala ili polufinala je neuspjeh i treneri vam kažu da će vas izbaciti. Čekajte, ako ne uđete u četvrtfinale, klub vas potjera?!

- To je pravilo u svim klubovima. Na kraju godine se zahvale dječacima koji nemaju rezultate. Što nije zdravo ni pedagoški.

Daniel je bio u Dubrovniku i Daruvaru, živi sam i hrani se u indijskom restoranu Namaste. - Nažalost, indonezijska mi je hrana ukusnija nego hrvatska, ali nema je u Zagrebu. A ja ne znam kuhati, ha, ha.

Savez je pokrenuo i crowdfunding kampanju za troškove njegova puta i smještaja te je sakupio oko 800 eura, a ravnatelj Caritasa fra Tomislav Glavnik riješio je 330 eura za njegov smještaj.

- Jedini u obitelji igram badminton, dvaput dnevno treniram, plus teretana. Imam stariju sestru, koja studira i radi kao marketinški dizajner, otac mi je porezni savjetnik, a majka domaćica. Bila je učiteljica engleskog jezika i mene je podučavala - otkriva nam Daniel.