Guranjem Spaladiuma u propast Grad sam sebi podmeće klipove

Više od 306 milijuna eura stajala je gradnja šest Arena diljem Hrvatske koje su niknule uoči Svjetskog rukometnog prvenstva 2008. Bila je godina ‘banane’ u kojoj je o sudbini Hrvata odlučivao Ivo Sanader kao tadašnji predsjednik vlade i Milan Bandić kao čovjek koji je vodio drugi najveći proračun u državi. Do danas je svaka od njih prolazila svoje probleme. Zagrebačka se često u medijima spominjala zbog problema oko plaćanja najma koji moraju podmiriti Ingri država i Grad. Zadnji takvi pojavili su se 2021., kad su se sukob u Zagrebačkom holdingu i smjena dvojice članova uprave prelili i na plaćanje zakupnine Arene Zagreb. No danas nam iz Ingre kažu da takvih problema trenutačno nema, a Zagrepčani i svi ostali gosti redovno uživaju na koncertima i raznim eventima koji se u Areni održavaju. Splitska je, pak, zaista priča za sebe.

Naime, sve sportske dvorane i arene u Hrvatskoj financirane su iz sredstava lokalne samouprave-gradova i općina, jedino se Spaladium Arena financirala vlastitim sredstvima. I tu je ključ njezina problema. Tvrtka koja je gradila je u stečaju, a Grad Split, iako je obećao da neće, ipak je ovrhom za neplaćene komunalije sjeo na njihov račun i time zatvorio njezina vrata. Dug premašuje 2,8 milijuna eura i Spaladium koji ne može više organizirati koncerte, sportska natjecanja i ostale evente osuđen je na propast. Ono što je najveća ironija u ovoj priči jest da će Grad Split za 15 godina postati vlasnik Spaladiuma. Kako stvari trenutačno stoje, Grad će u vlasništvo dobiti oronulog betonskog diva čije će rušenje više stajati od gradnje. Kome je u interesu da se ne nalazi način i zajedničko rješenje kad je već Spaladium Arena tu, postojana, podignuta. Potencijal za dodatni sadržaj oko Spaladiuma i dalje postoji, i to je Split trebao znati iskoristiti, a ne uništiti.