Ne ugrožavaju nas zastave već agresija i mržnja. Ima li lijeka?

Maturanti su u petak zašarenili gradove, donijeli su mladenačko veselje i pokazali da su itekako svjesni svakodnevice. No nekolicini su ipak zasmetale šarene LGBT zastave izvješene ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Dok su ih trgali s jarbola, zaustavio ih je profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Alan Vlahov. Spriječio ih je da i dalje vandaliziraju i otjerao, te poručuje i mladima i njihovim roditeljima: “Bitno je da se toleriramo i da radimo kompromise”. Nažalost, netolerancija i doslovce guranje “drugačijih” na društvene margine nikako da se počnu smanjivati u našem društvu. Svaka nova generacija mladih u sebi nosi naizgled nepremostivo neprihvaćanje i gotovo mržnju prema nekoj drugoj zajednici, posebno LGBT zajednici. I taj nesretni narativ najčešće dolazi od onih kojima najviše vjeruju, a istraživanja pokazuju kako su to - njihove obitelji. Pitanje identiteta je kompleksan proces koji mora uključivati i društvo, kao i odgojno-obrazovne institucije. Pitanje identiteta pritom podrazumijeva ono što ističe i profesor Vlahov, toleranciju i kompromise. No kod nas se tolerancija često svodi na riječi “neka budu u svoja četiri zida”, a neprihvaćanje različitosti umotava se u političke stavove. A netolerancija je jednostavno netolerancija, ograničavanje slobode drugih. Još kad je uronjena u agresiju, posljedice su u najmanju ruku tužne. No i tome ima lijeka.

Jedan od njih je što više rada na tim temama s učenicima u školama. Međupredmetno, na obaveznim predmetima, fakultativnim, odmorima... Pritom je posebno važno raditi i na sebi, jer mladi su naše zrcalo. A političari, javne ličnosti, mediji, influenceri i oni koji se takvima smatraju, trebaju razmisliti kad odluče govoriti o toleranciji. Jer su direktno odgovorni za postupke onih koji trgaju zastave i fizički napadaju drugačije.