‘ZNAMO GDJE SMO BILE ‘91.’
Jelenka i Marina upoznale su 1991. godine u zagrebačkom Studentskom domu ‘Stjepan Radić’. Ondje su se prije nekoliko dana ponovno srele...
Rado se sjećam mladosti
i života u studentskom domu. Bilo je bezvremensko i svevremensko i drago mi je da je naša priča potaknula ugodne emocije kod mlađih generacija, govori Jelenka Mandeš Han. Bivšu cimericu Marinu, s kojom je godinama dijelila sobu u paviljonu sedam u zagrebačkom Studentskom domu "Stjepan Radić", susrela je ponovno nakon 33 godine - i to na istome mjestu na kojem je njihovo prijateljstvo počelo. Fotografiju susreta podijelila je u Facebook grupi, a njezina je objava izazvala više od 4000 pozitivnih reakcija. Najpoželjniji su bili netom obnovljeni paviljoni 5 i 6, u koji su se studenti uselili tijekom Univerzijade, kada su i ove dvije cimerice došle u Dom.. No Jelenka i njezina cimerica završile su u paviljonu 7.
- Mala soba, zajednička kuhinja, kupaonica. Rublje smo iskuhavale u loncu. Soba nam je bila na četvrtom katu i bila je moderna jer je imala policu na zidu, pa je sljedeće godine nismo htjeli mijenjati - opisuje nam Jelenka studentski život. Doodaje kako je poslije bila stipendistica i mogla je dobiti bolju kategoriju, ali nije htjela seliti se. Kad govori o studentskom životu, ne može a da se ne prisjeti kina u koji su filmove išli gledati u kućnim papučama.
koji film gledamo. Ako nije bilo titlova, netko od starijih studenata usput bi prevodio. Komentari publike i atmosfera u kinu bili su zanimljiviji od filma. Odlazak do poštanskog sandučića i iščekivanje pisma za mene, čekanje na telefonskoj govornici
- Nije bilo bitno
da se javimo kući samo su dio našeg studentskog života u ono vrijeme - prisjeća se Jelenka.
Njezina cimerica Marina stigla je iz Mađarske i u ono vrijeme bila je rijetka studentica koja je imala auto.
- Njezina mama slala je mađarske specijalitete, tata je bio vinar, tako da smo imale svega. Ja bih donosila šipak i smokve. Uskoro se društvo proširilo na kolege s fakulteta, zagrebačke prijatelje, koji su rado dolazili k nama - otkriva Jelenka i dodaje kako su, kad je bila riječ o smještaju njihovih prijatelja, u pomoć uskakale docimerice. - Sjećam se da je baš 1991. godine moj sadašnji suprug iz Makarske putovao na ekspediciju u Pamir i svratio k nama. Nismo znali kamo bismo s ruksacima, opremom i njegovom ekipom. Rasporedili smo ih po sobama kod ostalih Mađara, a poslije mi je rekao da je ujutro našao prljave čarape ispod jastuka - smoije se Jelenka. Iako ih je raselio, rat nije uspio uništiti prijateljstvo ovih mladih ljudi. Ostali su u kontaktu i njegovali ga.
- Marina i ja sad
smo iskoristile priliku i svi smo se zajedno okupili u Zagrebu. Prijatelju Damiru napokon je vratila pisaći stroj koji je od njega posudila da napiše diplomski - kaže nam Jelenka.
Na kraju razgovora poslala je poruku svim studentima: - Njegujte prijateljstva, trudite se pronaći vremena za druženje, ne odbijajte pozive za kavu, kino, šetnje. Uz puno tolerancije studentski dani mogu biti predivni i lijep temelj za dalje u životu - zaključila je Jelenka.