Marijan Živković nije dopustio da nestali padnu u zaborav

Vukovarac Marijan Živković bio je ljudina. Vrijedan, skroman, Domovini odan. Tako je odgojio i svoje sinove: Marka, Đuru i Nikolu, s kojima je 1991. godine, među prvima, hrabro stao u obranu svoga grada. Marijan je volio sve ljude, tražio je od njih samo pravdu i poštenje. Nakon što je ostao bez Marka i najmlađeg sina Nikole, koji su ubijeni tijekom rata, Marijan nije dobio ni pravdu ni poštenje. Naime, tijelo ubijenog Marka pronašao je i pokopao ga, no gdje je Nikola, nikad nije doznao.

Nikad mu nitko nije rekao pravu istinu iako su Nikolu, navodno, na nepoznatome mjestu, u drvenom lijesu, pokopali branitelji Vukovara. Za nesretnog Marijana bila je to enigma koju je godinama pokušavao razriješiti, ali neuspješno.

Za razliku od supruge Marte, koju je smrt sinova razbila na komadiće i ostatak života samo diše, Marijan je dosljedno godinama branio prava branitelja i tražio da se rasvijetle sudbine nestalih Vukovaraca. Obilazio je suđenja, pratio iskapanja masovnih grobnica, tražio otvaranje svih “sumnjivih” grobova u kojima je bilo pokopano više osoba, sve to ne bi li pronašao i trag o svom sinu Nikoli. Svake je godine spremno pričao o svojoj agoniji ne dopuštajući da nestali padnu u zaborav.

Kao netko tko je s “čika Marijanom”, kako su ga zvali svi Vukovarci, proveo mnogo vremena u razgovorima o ratu i o svakodnevici nesretnih roditelja čiji je život stao onog dana kad su shvatili da su im djeca “nestala”, posve sam sigurna da je Marijan posljednje trenutke života proveo u nadi da će se sad, konačno, ponovo susresti sa sinovima. Jer za to je živio sve ove godine. Njegov odlazak pogodio je Vukovarce i obitelji nestalih branitelja Domovinskog rata.