K RETATI GLAVU NA OK SLABIJI PATE?

Pučina je stoka jedna grdna, piše mitska i mitologizirana ličnost crnogorske povijesti i književnosti, Petar Petrović Njegoš, u “Gorskom vijencu”. Pučina je, je li, puk, narod, stanovništvo, građani, oni fini, dobri i pokorni, koji se tako zgražaju dok čitaju u novinama o djeci, uvijek tuđoj, istjeranoj u noći na pustu cestu ili iz tramvaja odnesenoj na odjel patologije u najbližu bolnicu. Petog veljače 2008. Denis Mrnjavac, učenik Katoličkog školskog centra u Sarajevu, ušao je u tramvaj broj tri, žute boje, garažne oznake 209. Nije on toga dana, tmurnog kakav je svaki u sarajevskoj veljači, učinio ništa neubičajeno. Stanovao je na Ilidži, u predgrađu, išao u školu u centar grada. Dječaci koji nemaju ni punih sedamnaest taksijem se ne voze, osim u pratnji starijih, onih što vožnju mogu platiti. Denis je iz tramvaja iznesen. Mrtav. Bez ikakvog povoda, onako, iz hira, jer su ljudski otpad, ubili su ga Ademir Lelović, Berin Talić i Nermin Sikirić. Prije nego što će mu zariti nož u stomak, pretukli su ga metalnim bokserom. Jedan od ubojica bio je maloljetan, ni jedan nije bio stariji od Denisa više od dvije godine. Nikad, za sve ovo vrijeme, a prošlo je sedam i pol godina, nije otkriveno zašto je tog dana za smrt odabran dječak duže kose i širokog osmijeha, a ne netko drugi od putnika iz tramvaja broj tri koji vozi od Baščaršije do Ilidže. Punih je, dakle, sedam godina i još šest mjeseci prošlo, a nitko, nikad i nigdje nije precizno odgovorio na pitanje: kako su, zaboga, i zašto, ostali putnici, a bilo ih je, mogli mirno sjediti i gledati kroz prljava prozorska stakla dok su trojica, samo trojica balavaca, ubijala jedno drago dijete?

MOŽDA IH JE BILO STRAH ILI SU ČEK ALI DA NETK O PRVI K RENE

Možda ih je bilo strah? Možda su čekali da netko prvi pruži otpor, stane u Denisovu obranu, da mu se priključe i trojicu nasilnika svladaju pa nastave vožnju sve do Ilidže ili gdje je već tko krenuo? Možda su, najprije će biti, u tom žutom tramvaju garažne oznake 209, petog veljače 2008. godine, u ona doba kad noć smjenjuje dan, putovale sve same pizde, bez obzira na spol. To vam je, biti pizda, karakterna osobina, kako već reče Rade Šerbedžija u filmu Gorana Markovića “Variola vera”. Četvrtog kolovoza ove godine Jana Kic (12) ušla je u autobus Croatia Busa u Rogoznici pored Šibenika. Putovala je za Zagreb. Barem je tako namjeravala. Imala je, istina, krivu kartu, onu drugog prijevoznika, ali je njezinoj majci obećano da će se već sve to nekako riješiti. Pod nekako se, je li, misli na kasnije plaćanje. E, kako je obećano, upravo tako nije bilo: vozač kojem je poslije, kad je priča dospjela u novine, uručen otkaz, tražio je od Jane da 158 kuna plati odmah. Poznato je, naravno da je poznato, kako se u bogatoj zemlji Hrvatskoj autobusom voze djeca sa zlatnim kreditnim karticama, pet-šest tisuća eura u kešu, da im se nađe za sok ili Croatia Bus. No Jana je u sretnoj zemlji iznimka - imala je tek pedeset kuna, sasvim dovoljno da plati kartu do Šibenika, kupi sendvič na kolodvoru i prespava na kamenoj klupi zajedno s mjesnim pijancima i ponekim heroinskim ovisnikom. Tek što je krenula, Jana je nazvala majku i plačnim joj glasom rekla da je izbačena iz autobusa, točno nigdje, dakle negdje na magistrali, odmah kod kamena i drače. Maslinu iz ono domoljubne uglazbljene idiotarije nije vidjela. Ipak je, nekako, živa i zdrava, s neiskorištenom kartom i potvrdom da joj je naplaćen transport prtljage, stigla u metropolu, doma. Priča o njoj, Jani Kic, eto ima sretan kraj. Storija o nama nema, jer pučina je, kako već reče Njegoš, stoka jedna grdna.Tko ljeti autobusom ide na more ili se vraća s obale, taj na odredište dođe kao da je iz centrifuge ispao. Da, naravno, klima radi, ali je putnika više nego mjesta, onih četiri, pet sati, koliko bi vožnja trebala trajati, pretvori se u sedam, osam: kolona ovdje, sudar tamo, kreni, stani, stani, kreni i tako do iznemoglosti. Jana Kic, jer bio je četvrti kolovoza, nije, sigurno nije, ušla u prazan autobus. Da je imala i kartu i sreće, putovala bi kraj nekoga tko pod nogama ne drži kofer, ne hrče dok spava sjedeći i ne jede sendvič na svakih trideset kilometara, nego čita novine, šalje SMS-ove ili mijenja status na Facebooku.

NITK O SE NIJE POMAK AO ILI UH VATIO ZA NOVČANIK

Ako je, dakle, pored Jane u autobusu bilo još trideset putnika, što nije nemoguće, a ona imala tek pedeset kuna, do Zagreba je mogla doći tako što bi svi dali po četiri kune. Zapravo, s po četiri kune pomoći, imala bi i za bocu vode na odmorištu. I za Twix ili Mars, što već voli. Nitko se, međutim, nije pomakao, uhvatio za džep ili novčanik, nije ustao i pitao može li, mogu li svi zajedno, kupiti tu jebenu kartu kad već vozač, kojeg se na kraju prikazuje kao jedinog krivca, ne želi voziti nikoga tko ne može platiti odmah ili to nije napravio na kolodvoru. Svi su, stranci i Hrvati, turisti i oni što moraju na put iz već nekog razloga, mirno i dostojanstveno gledali kroz prozorska stakla u dalmatinsku noć. Sudbine Denisa Mrnjavca i Jane Kic ne mogu se porediti. Jana je kod kuće, spava u svojoj sobi. Denisova je ostala ista kakva je bila onoga dana kad je posljednji put, na putu za školu, ušao u tramvaj broj tri i iz njega izašao živ. Nisu isti ni mjesto, ni vrijeme radnje, ni prijevozno sredstvo. Ono najgore u ljudima - jeste. Nema, naime, nikakve, baš nikakve suštinske razlike u okretanju glave od ubojstva jednog dječaka i promatranju izbacivanja dvanaestogodišnjakinje na cestu, usred noći. Apsolutno nikakve. I nema druge riječi za opisati karaktere koji to mogu, osim one Šerbedžijine iz Markovićeva filma.