Mali Hrvati su postali prvaci u zakržljaloj disciplini debatiranja

Uspjeh petorice na Svjetskom debatnom prvenstvu jednak je onom legendarnom nastupu jamajčanske bob reprezentacije na Olimpijadi. Naime, u svojem razvoju debatne kulture Hrvati su onomad postavili početnu tezu koja glasi - ma jebem ja tebi mater - i od poč

Hrvatska je prvak svijeta! Da, dobro ste čuli, najbolji smo na planetu, konkurenciju smo ostavili u prašini. Nije riječ o vaterpolu, u kojem su nas Srbi rasturili kao panta pitu, nije riječ ni o nogometu, u kojem su nas Meksikanci na nedavnom Weltmeisterchaftu smazali kao 11 tortilja za van. Riječ je o Svjetskom debatnom prvenstvu i riječ je o srednjoškolcima, članovima Hrvatske debatne reprezentacije, koji su u konkurenciji 53 zemlje izvan engleskoga govornog područja odradili najbolji posao. Redom su smazali Španjolce, Mađare, Bahreince, Argentince i Litavce, a debatirali su o problemu imigracije, prilagodbi radnog zakonodavstva zahtjevima modernog tržišta, poboljšanju sustava kaznenog zakonodavstva, utjecaju anketa javnog mnijenja na političke utrke te zaduživanju država i rješavanju dugova Grčke. Većini Hrvata razmišljanje o ovim temama stvara kratki spoj u mozgu pa tako ispada da su ovi klinci pravi heroji te zaslužuju da ovdje nabrojimo njihova imena: Martin Rosenzweig, Marija Jarnjak, Eta Krpanec, Tin Puljić i Luka Petrović, eto, tako se redom ti klinci zovu. Ova bi vijest mogla ostati samo jedna crtica, jedan prpošni štiklec iz zadnjeg dijela “TV Dnevnika”, ili bi priča o njima mogla krasiti duplericu Modre laste. Sve bi moglo ostati na tome, ali zaista ne bi bilo fer, jer njihov je uspjeh jednak onom legendarnom nastupu jamajčanske bob reprezentacije na Zimskoj olimpijadi. Nikad u povijesti svijeta nitko nije vidio da na Jamajci pada snijeg, isto kao što nikad nitko u povijesti svijeta nije vidio kako u Hrvatskoj postoji kultura debatiranja, pa me stoga čudi otkud su ti klinci pronašli inspiraciju za svoj rad koji je donio ovakav golemi uspjeh. Naime, u svojem razvoju debatne kulture Hrvati su onomad postavili početnu tezu koja glasi - ma jebem ja tebi mater - i u desetljećima koja su iza nas od početne teze nisu puno odmakli. Ta početna teza može se čuti na mjestima gdje je normalno da se čuje, na mjestima kao što su nogometni stadioni, tržnice, buvljaci, dežurni štakor-barovi u mračnim dubinama hodnika željezničkog kolodvora. Međutim, postoje mjesta na kojima se očekivalo da će ta početna debatna teza ipak evoluirati, ali to se jednostavno nije dogodilo. Primjerice, očekivalo se da će razvoj društva napraviti mogućim da se razvije obiteljska debata u kojoj muž i žena suvislo raspravljaju o kućnom budžetu ili pretjeranoj konzumaciji alkohola. Ma jebem ja tebi mater. U desetljeću koje je iza nas, a koje je uvelike obilježila ekspanzija društvenih mreža, bilo je za očekivati da će se razviti uglađena debatna kultura kad se na statusima na Facebooku spominje pitanje ustaša ili partizana. Ma jebem ja tebi mater. Oko Dinama i Hajduka. Jebem ti mater. Oko priključenja ili nepriključenja Europskoj uniji. Jebi si mater. Oko “za” ili “protiv” referendumskog pitanja. Jebem ti mater pedersku. Ništa se od očekivane evolucije debatne kulture dogodilo nije. Stvar ne da nije evoluirala, nego debelo vozi u rikverc. Pa tako Zdravko Mamić, vodeći čovjek hrvatskog nogometa, a time valjda i jedan od pet najmoćnijih ljudi u državi, s oponentima i novinarima debatira sasvim u skladu s debatnim duhom ovih prostora - ma jebo ja svima vama mater. Stvari su u hrvatskom parlamentu nešto suptilnije. Tamo se posljednjih desetljeća uredno objašnjavalo ženskim zastupnicama da su za madrace, a ne za mudrace, tamo se dijelilo šljage predstavnicima nacionalnih manjina, tamo se izjavljivalo da kila mozga vrijedi dvije marke, tamo se jedva čeka uhvatiti trash time za davanje replike pa da se oponentu može psovati majka, samo onako skriveno, između redova. Ne dao Bog da se u parlamentu pronađe neko suvislo stvorenje koje na inteligentan način počne propitivati pitanja BDP-a ili javnog duga, debata se odmah prebacuje na jugofilski ološ i proklete komunjare. Sasvim je jasno da bi pet malih heroja s početka ove priče u jednoj otvorenoj parlamentarnoj debati rasturilo sve te zastupnike junajted kao što panta rasturi pitu ili kao što Meksikanac rasturi 11 tortilja za van. Sasvim je jasno, samo što tih pet klinaca takvu priliku nikad neće dobiti. Kad malo bolje razmislim, tih pet pametnih klinaca takvu priliku neće ni tražiti, pronaći će neku drugu. Vrlo će brzo shvatiti da su previše drugačiji, da strše, smetaju društvu i da društvo smeta njima. Pokupit će stipendije prestižnih zapadnih sveučilišta i bolji život potražiti vani. A kad zarade golemu lovu, ugled i poštovanje zajednice, možda se okrenu prema državi iz koje su potekli, možda se zagledaju tamo negdje daleko preko Alpa, pa se samo nasmiju, odmahnu rukom i sami sebi promrmljaju u bradu – ma tko vam jebe mater…