KULTNISRPSKIGLUM AC POGAN SMO NAROD JER NAM NIJEDNA GENERACIJA NIJE IZBJEGLA RATOVANJE
Jedan od najtr aženijih kazališnih i films kih umjetnika u r egiji pr is jeća s e kako ga je Pula pr os lavila, tenkova koji s u 1991. kr enuli na Hr vats ku, Ateljea 212 kojim je upr avljao 12 godina...
Pa tko još očekuje nagradu? To je super, najbolje su one za koje ne znaš da postoje, pa nemaš ideju da bi se nešto moglo dogoditi. Ima puno predstava, pa i u okviru predstave koju sam igrao, moja uloga baš i nije bila u prvom planu. U principu nije neugodno dobiti nagradu, kao što nije previše neugodno ni kad je ne dobiješ. Nagrade dođu i odu. Na kraju krajeva, one su i velika obaveza. Što veća nagrada, veća odgovornost. Moraš ih poslije ‘braniti’.
Express: Vjerujete li da nakon što ste toliko godina proveli u teatru možete pozitivno utjecati na ljude?
Vjerujem da teatar za koji se ja zalažem može. Istodobno, mislim da generalno teatar ne utječe ni na što. Nažalost, poprima uloge zabave radi zabave. Današnja publika uglavnom zbog toga dolazi na blagajnu, žele nešto smiješno. To je uglavnom zbog toga jer je život postao suviše siv i ljudi žele, nakon što mukotrpno rade u svojim tvrtkama za nikakve novce, da ih nešto zabavi. Vidjet će poznate glumce i to je to. Mene to ne zanima, ja volim onaj teatar koji provocira publiku i ne daje im mira. To jest manjina publike, ali ona vrijedna manjina. Ja sam uvijek bio u manjini.
Express: Još se bavimo temama koje pripadaju prošlosti te kao da te teme nameću kazališne kuće u regiji…
Odgovornost za to je potekla iz miljea u kojem živimo, a ne uspijevamo se iz njega izvući. Mi se ne možemo ni 20 godina nakon rata izvući iz njega. Kud god se okreneš, to tako izgleda. Stalno pričam kako se sjećam vremena kad sam išao na more, 1965. godine. Imao sam tek sedam godina. Tada je bilo puno Nijemaca na Jadranu, ali nitko ih nije gledao poprijeko iako su 20 godina prije toga vodili rat s cijelim svijetom. Oni su uspjeli u pročišćenju, koje je nama potrebno. Ne da zaboravimo, nego da uspijemo u budućnosti. Mi na Balkanu stalno vozimo naprijed, ali gledamo iza. To je besmislica i to nas košta u životu, a samim time i u teatru. Stalno se podsjećamo na taj pakao i upozoravamo kako bi se to opet moglo dogoditi, umjesto da vjerujemo da nam se to više nikad neće dogoditi. To je ključno u zastoju Balkana, cijelog ovog prostora. I Hrvatska bi se sad trebala držati Europske unije i otkačiti od Balkana. Ali to je pitanje mentaliteta, onoga što je zapravo u nama.