Mislim da Amerikanci nisu ni svjesni koliko je lako uništiti dobre temelje. Jednom kad srozate ljudska prava, teške posljedice za društvo su neizbježne
od najgorih posljedica je, kaže, zatvaranje budućnosti mladima i disfunkcionalnost sistema koji ih koči. Ponovno se vraća na “Antigonu” i izvlači korsku donicu koju je u predstavi ponovila dva puta, a koja govori o “nesreći koja padne na jednu obitelj i onda se ponavlja iz roda u rod, mlade generacije padaju pod teretom ranije mrtvih. Ni za jednu generaciju nema izlaza jer se uvijek pojavi neki bog i mačem zatre”. Njezina su muža, Radu Šerbedžiju, nedavno ponovno napali zbog nekih izjava o Domovinskom ratu. Često ga napadaju zbog prilično banalnih i rijetko kad političkih izjava. Zapravo, toliko su ga napadali da je njegova obitelj gotovo razvila neku vrstu imuniteta prema tome. - Naravno da nikome nije lijepo to doživjeti i naravno da nam je teško. Ali to traje već toliko dugo da smo mi razvili neku vrstu filozofskog pristupa tome - kroz smijeh govori Lenka. Ističe kako su oni oduvijek govorili iste stvari, nikad nisu mijenjali mišljenja ni svoja polazišta. - Uvijek smo za bolje sutra i uvijek smo za ljubav i istinu, a o vremenu ovisi kako će to odjeknuti. Život je stalna borba, stalno guranje kamena uzbrdo i ne treba odustajati od želje da nešto izgradiš - zaključuje. Pa osjećaju li se ipak kao da smo se vratili u devedesete? Lenka Udovički nevoljko povlači tu paralelu, ali neke sličnosti ipak su preočite. - Antigona kaže: ‘Za ljubav sam rođena, ne za mržnju.’ Vjerujem da smo svi rođeni za ljubav i da svi želimo da nam je u životu lijepo. Ljudi su najsretniji kad se vole. Kako se iz toga okrene na mržnju, na ovaj cirkus koji se događa oko nas, jednostavno mi je fascinantno. Ima puno sličnosti i razlika s devedesetima i današnjom situacijom, ali još ne znam što ljude navodi na mržnju. Ipak, mislim da je jako puno ljudi koji su prošli devedesete shvatilo kakve traume i tragedije nose takvi sukobi, koliko manipulacija ima na sve strane i kako se neki ljudi koriste tuđom nesrećom. Vjerujem i nadam se da ćemo svi biti pametniji - kaže Lenka. Jedini način na koji se zna i može boriti protiv loših pojava u društvu je, kaže, umjetnost. - To je ono što nas odvaja od bazičnog, životinjskog nivoa. Kreativnost i umjetnost duboke su potrebe svakog čovjeka, to se posebno vidi u ekstremno kriznim situacijama, npr. kad su ljudi riskirali živote odlazeći u kazalište u opkoljenom Sarajevu. A u mirno doba kultura se vrlo lako stavlja u neki niži položaj, režu se financije, ljude koji se bave umjetnošću nazivaju uhljebima. To je tragično - kaže. Udovički se uvijek vraća umjetnosti. Nije to ni čudno jer cijela je njezina obitelj takva i cijeli život tako funckioniraju. Kao mlada redateljica udala se za glumca Radu Šerbedžiju, a sve tri njihove kćeri bave se ili su se bavile nekom vrstom umjetnosti. Počele su na Brijunima, u predstavama Teatra Ulysses, a živjeli su u Londonu, Los Angelesu, Ri- jeci... Poznati su po svojem nomadskom načinu života. - Toliko puta smo u životu praktički preko noći odlučili da idemo, dođemo, odemo... Zasad smo tu i dajemo sve od sebe da tu napravimo što više dobroga. Sreća je, zapravo, da nismo dugo na jednome mjestu i da smo stvarno građani svijeta. To daje posebnu perspektivu. Kad si stalno na jednome mjestu, lako upadneš u mračan krug te zaboraviš koliko mogućnosti i izbora imaš - kaže. Iako će posjetiti SAD uskoro, ne vjeruje da će se u dogledno vrijeme tamo ponovno preseliti. Donald Trump za nju je apsolutna tragedija za Ameriku. - Naši prijatelji nisu vjerovali da bi on mogao pobijediti.