Vinari žele novi zakon o vinu. Hoće li konačno ukinuti vrhunska vina?

Chateau d’Yquem najslavnije je slatko vino na svijetu. Proizvodi se u Sauternesu u okolici Bordeauxa, a prodaje i kod nas. Bočica od 0,375 litara berbe 2012. u online vinoteci vino. hr stoji 1649 kuna, a vino je u Hrvatskoj označeno kao kvalitetno. Prema našim propisima, vina se dijele na stolna, kvalitetna i vrhunska, a nevjerojatno je da ovo koje osvaja više od 95 bodova na listi do 100 nije vrhunsko. Kvalitetno vino je i Chateau Margaux 2007. To je crnjak iz jedne od četiri vinarije s lijeve obale bordoške rijeke Gironde koje su 1855. svrstane u Premiers Crus ili First Growths, prvu od pet kategorija kvalitete. Butelja je kod nas 4999,90 kuna. S druge strane, vrhunskih vina u hrvatskim prodavaonicama ima i za 32 kune. Cijena ne odražava uvijek kvalitetu, ali vino koje je 156 puta skuplje ipak je, vjerojatno, “vrhunskije”. Nije možda dvojbeno ni da je ono jeftinije doista bilo vrhunsko u vrijeme kad je tu oznaku dobilo. Riječ je o vrlo dobrom vinu, ali bijelom koje sigurno ne može izdržati više od pet godina u boci, a da ne počne gubiti kvalitetu. Jednostavno nije pripremano za odležavanje. A i za 10 godina, kad će Margaux biti u punoj formi, a d’Yquem imati još desetljeća pred sobom, na ovom će i dalje pisati vrhunsko, a bit će, sigurno je, nepitko. Zato podjelu na stolna, kvalitetna i vrhunska vina treba ukinuti i propisati da se vina označavaju prema širini područja na kojem se uzgaja grožđe. Tako rade Francuzi i Talijani, a riječ je ipak o dvije najveće vinske zemlje svijeta. Po kvaliteti i po količinama. o se najavljivalo pri uvođenju zaštićenih oznaka izvornosti, no umjesto reda, dobili smo čušpajz koji više podsjeća na napoj nego na varivo. U istu su razinu svrstana vina iz cijele regije Istočna kontinentalna Hrvatska (od Dunava do Moslavine) i vina s Dingača, koji je naš najpoznatiji i, nedvojbeno, jedan od najboljih ili barem potencijalno najboljih vinogradarskh položaja, a ima oko 60 hektara zasađenih plavcem malim. I jedni i drugi mogu dobiti zaštićenu oznaku

Tizvornosti, što lijepo zvuči, ali znači samo da je grožđe uzgojeno i vino proizvedeno na tim područjima. Talijani i Francuzi područja zaštite te kvalitetu vina lijepo prikazuju piramidom u kojoj su na vrhu vina sa zaštićenom oznakom izvornosti i njih je najmanje. U Italiji je to DOP (Denominazione di Origine Protetta) koji se dijeli na DOCG (kontroliranu i zajamčenu oznaku izvornosti) i DOC (kontroliranu oznaku). U toj vinski golemoj zemlji samo su 74 oznake DOCG, koja poput Dingača regulira područje i sortu. Pijemontu, odakle stižu najskuplja talijanska vina, oznaku DOCG imaju, primjerice, Barolo i Barbaresco, vina od iste sorte (nebbiolo) s različitih područja. Za tu oznaku treba zadovoljiti i stroga pravila proizvodnje, od prinosa u vinogradu do duljine sazrijevanja u podrumu, a cijela regija Pijemont ne može biti DOCG. Pa ni DOC. Tih je oznaka u Italiji 333. Niži i širi dio piramide zauzimaju vina za zaštićenim geografskim podrijetlom (IGT - Indicazione Geografica Tipica). Među njima je i Solaia Piera Antonorija, jedno od najskupljih i najboljih talijanskih vina u kojem nema dovoljno lokalne sorte sangiovese da bi “upalo” u DOCG ili DOC. Temelj piramide su vina di tavola ili stolna. Francuske oznake su slične. Kako hrvatski vinari žele izmjenu propisa, ovo je i apel da se uvede zaštićena oznaka izvornosti u kojoj će, osim Dingača, biti i vrhunski položaji, poput Postupa, Ivan Dolca i Murvice u Dalmaciji, Svete Lucije u Istri, Venja, Mitrovca i Brodskog Stupnika u Slavoniji, Goldberga, Principovca (podunavlje)... Prije toga, međutim, vinari se trebaju dogovoriti kakva će vina raditi sa svakog od njih. To ne može odrediti država, pravila moraju postaviti sami.

UPodjela na stolna, kvalitetna i vrhunska ništa ne govori kupcu. Vino koje je danas vrhunsko za pet godina može biti nepitko, a oznaka će i dalje pisati na etiketi.