Pucanje u glavu od dosade u HNK, a srčano u ZKM-u
Sva težina propalog Nikolaja Ivanova (Bojana Navojca) sručila se nad gledalište u HNK Zagreb i ostavila neku crnu muku iza sebe. Prvenstveno jer se od velikog Litavca Eimuntusa Nekrošiusa puno očekivalo s obzirom na njegove prijašnje redateljske uspjehe, a posebice zbog slavnih režija Shakespeareovih “Hamleta” i “Macbetha” koje su poosvajale nebrojeno mnogo nagrada na svjetskim festivalima. Ipak, čak ni činjenica da su zvijezde hrvatskoga glumišta poput Lane Barić (Sare), Dragana Despota (Šabeljski) i Nine Violić (Babakina) dale svoj glumački doprinos ovoj Čehovljevoj tragediji nije uspjela prekriti taj neki gorki dojam ustajale i statične scene. Počevši od scenografije, koja je dosta umrtvljena, a zatim i samog teksta “Ivanova”, koji zahtijeva puno više od jednostavnog sjedenja u gledalištu i praćenja minimalne radnje, dalo bi se zaključiti kako ovaj “Ivanov” i neće biti na vrhovima kazališnih top ljestvica. Ni sama priča nije cvjetić: Ivanov je vlasnik ladanja kojem žena Sara umire od tuberkuloze, ali njegov džep ne može izdržati njezino liječenje na Krimskom poluotoku. Čehov u četiri čina prikazuje propadanje jednog intelekta, jedne psihe, jednog čovjeka od krvi i mesa koji ispred sebe vidi samo jedan način – pucati si u glavu. Međutim, u priču se upetlja mlada Saša (izvrsna Luca Anić), koja svojim zanosom pokušava probuditi Ivanova iz mrtvila, ali čini se kao da je on već prešao u neku drugu dimenziju. Koliko god bilo teško saživjeti se s ovim likovima i pratiti njihove emocionalne procese i potrese, Nekrošius je u pravom trenutku dao svoj osvrt na dekadenciju današnjeg društva, kad otpadaju sve moralne potkove i kad se svi užici u materijalnom ipak rasplinjuju u neke intimne bezdane. Hermetično, tragično, komorno, sumorno i turobno, pridjevi su koji odgovaraju ovoj predstavi. Ipak, suviše udaljeno od publike, suviše neprohodno ljudima koji i sami prolaze kroz slične egzistencijalne patnje. Za razliku od litavsko-hrvatske verzije, Srbi s redateljicom Tatjanom Mandić Rigonat i Nikolom Ristanovskim kao Ivanovim pružili su sasvim drukčiju viziju propalog bogataša u ZKM-u. Scenografski je to puno izazovnije rješenje, gdje su glumci bili smješteni u prostor ograđen zaštitnom muzejskom užadi, s velikim okvirom koji se nadvisuje nad zbivanja na sceni, a u koju su smješteni drugi likovi koji služe kao društvo koje promatra raspad jednog intelektualca. Dinamika ovako postavljenog prostora dopustila je bolji ritam glumačke igre, omogućivši ansamblu Narodnog pozorišta iz Beograda da se rasplamsa u svojim ulogama. Puno bliže, srčanije i srdačnije upoznavanje gledatelja s tragičnom sudbinom Ivanova, koji je u vrtoglavom moralnom padu unutarnjih previranja do kraja priveo svoje posljednje nemire među živima.