Sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačkog merhametluka

Dva događaja koji su se odigrali proteklih tjedana u Bosni i Hercegovini, iako različitog karaktera, imaju isti zajednički predznak: otvorena artiljerijska paljba “alternativnim činjenicama”, bez obzira što se radilo o prigodničarskim, protokolarnim manifestacijama. To je, na žalost, moguće, jer se laž ovdje više ne preispituje, postala je samorazumljiva, bez obzira što je već poodavno prešla u područje patološkog. Postoji kod Ive Andrića jedna pripovijetka, “Na lađi”, koja govori o patološkom lažljivcu. “Najpre je govorio polagano i isprekidano, preko zalogaja, ali njegova potreba da govori, da priča i izmišlja, podsticana pićem, rasla je neprestano... A u sve što je pričao unosio je izvesnu žestinu i kao neki skriveni i dublji smisao. Čovek je imao odlično pamćenje, ali je bilo očito da nije upravljao on pamćenjem, nego je ono radilo na svoju ruku”, piše Andrić. O čemu se radi? Najprije je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, 9. svibnja u Travniku, na “tradicionalnim” susretima “Zlatnih ljiljana Federacije BiH” (“Zlatni ljiljan” je najviše ratno odličje u Armiji BiH), po tko zna koji put ponovio jednu mantru koju je za života i njegov otac Alija Izetbegović izrekao bezbroj puta: “Naši borci se nisu svetili, nisu palili sela, nisu ubijali nevine civile ni rušili bogomolje”. To je nazvao “suštinom našeg antifašizma”. Daleko bi nas odvelo nabrajanje popaljenih sela, ubijenih civila, logora i porušenih i devastiranih bogomolja od strane Izetbegovićevih “antifašista”. Ovo “antifašisti” nije tu slučajno, to je plod višegodišnjeg forsiranja vestern-sižeja Postojali su detalji po kojima ste nepogrešivo mogli prepoznati koja je vojska “obradila” mjesto u kojem ste se zatekli po kojemu su Bošnjaci, bez obzira na činjenice i kontekst, “good gays”, a svi ostali “bad gays”, što u prijevodu na ovdašnje jezike glasi: mi smo “partizani”, znači antifašisti, a oni “fašisti”, ustaše, odnosno četnici. Kako zapravo stoje stvari po ovom pitanju? Nagledao sam se za vrijeme rata mjesta kroz koja su protutnjili HVO, Armija BiH ili VRS. Postojali su detalji po kojima ste nepogrešivo mogli prepoznati koja je vojska “obradila” mjesto u kojem ste se zatekli. Glavna meta HVO-ovih vojnika bile su garaže. A ako su, prije nego što su kuće zapaljene, iz zidova bile iščupane električne instalacije, to je bio “znak Armije BiH”. Na takav način je “obrađena” i moja obiteljska kuća tijekom rata. Takva “pedantnost” se rijetko viđa. Zapaljena je nakon što je temeljito opljačkana, tako da tu više nije imalo što gorjeti. Pokupili su i moje knjige, njih oko 1.500, te nekoliko stotina gramofonskih ploča. Tu Armiji BiH treba skinuti kapu, naime pripadnici HVO-a bi knjige najvjerojatnije zapalili ili bi, kao u Šipovu 1995., Gradsku biblioteku pretvorili u javni WC, nakon što su sve knjige s polica srušene na pod. Možete li zamisliti miris starog papira izmiješan s nesnošljivim zadahom fekalija? Laži se najčešće govore onima koji ih žele čuti. U tom slučaju čak možemo govoriti i o dogovorenoj laži. Međutim, ponekad dođe do “kratkog spoja”. Kada se Bakir Izetbegović svojevremeno, prije gotovo tri godine, “zamjerio” boračkoj populaciji, “korigirajući” naknadnom pameću Daytonski mirovni sporazum, laprdajući kako je trebalo srpskoj strani dati “više Sarajeva”, a manje “teritorija uz Drinu”, dobio je žestoke odgovore. Ivica Šutalo, dobitnik najvišeg ratnog policijskog priznanja, “Zlatne značke”, i potpredsjednik “Udruženja veterana odreda Bosna”, Izetbegovićeve riječi opisao je kao “uvredu za sve poginule i preživjele borce Sarajeva”. “Ko je Bakir Izetbegović da nešto nekome daje? Dok smo mi krvarili, taj je čovjek spavao u sefu Narodne banke u Sarajevu. Sad, nakon svih patnji, prolivene krvi, on smatra da bi nekome nešto dao više. Kada ovo bude njegova država jedan kroz jedan, neka onda nešto daje i dijeli”, izjavio je Šutalo. Treba razumjeti i Bakira Izetbegovića, slabo se bilo što moglo vidjeti iz sefa Narodne banke, najsigurnijeg mjesta u Sarajevu za vrijeme ratne opsade, u kojemu je, po jednom od mitova iz ratnog Sarajeva, babo Alija čuvao svog jedinca. (Na upit “Izetbegović sef Narodne banke”, Google daje čak 3.990 odgovora.) Onda se s pravom može postaviti pitanje je li Bakir Izetbegović ijednom izišao iz tog famoznog sefa i posjetio bilo koje mjesto kroz koje su protutnjale vojske, po onoj “kud narodna vojska prođe”. I jesu li se dobitnici najvišeg odličja Armije BiH ijednog trenutka zapitali tko im to soli pamet? Tri dana nakon Izetbegovićeva lupetanja u Travniku, u Foči je otvorena obnovljena Careva džamija koju je VRS 1992. porušila do temelja. Radi se o jednoj od najstarijih džamija u BiH i jednoj od tridesetak takozvanih “carskih džamija”. Izgrađena je po nalogu sultana Bajazita II 1501. godine. Ponovna izgradnja