Drama u režiji i prema tekstu Vedrane Klepice vrlo drskim humorom progovara o teškoćama bivanja ženom Draga, aj’ se ti lijepo ubij jer ti pomoći nema
“Bijeli bubrezi“prema tekstu Vedrane Klepice i u režiji Vedrane Klepice počinju stravično i melankolično: četiri starice iz nekog davnog doba pojavljuju se na sceni s bijelim koprenama preko lica koje sugeriraju njihovu neznanost. Jedna od njih drži sjekiru, dok se ostale tri ponašaju na granici normalnosti. Iza njih bdije mračna i tmurna šuma, po svemu sudeći neka slavonska ili lička. Doista sve povuče na dojam neke krvave drame, spominje se i sedamnaestogodišnjakinja koja je umrla pri porođaju, a tu je i njezina beba. Sve dok starice ne krenu biti komične do bola. I potuže se na svoje teške živote. Svima nam je život težak, zar ne? Ali Klepičin tekst vrlo drskim humorom progovara o teškoćama bivanja ženom. I prije sto godina, i u ratnom razdoblju, a i u nekom neodređenom postapokaliptičnom dobu, kad je nekim famoznim Dekretom zabranjeno gotovo sve, od žaljenja do emancipacije, onako orvelovski. I dok se predajemo intrigantnom Klepičinu tekstu, puštamo mu da nas usiše u razgovore između protagonista koji su onkraj zdrave pameti, shvaćamo da se iza sve sile pošalica krije jedna turobna priča o Ženi. O starici, majci, kćeri, sestri – ženi – koja ne zna drugo nego šutjeti, koja ne zna drugo nego pričati previše, koja ne zna što znači pojam socio-ekonomska situacija, pa iz nje ne može ni izići. Elementarna potlačenost naših baka bdije kroz prvi dio poput neke usmene predaje koju smo svi čuli, ali u nju ne vjerujemo jer smo u nekom naprednom druš- tvenom stadiju. Ali trpljenja, prelamanja leđa, čuvanja krvavih tajni i vječna tišina koja žamori u tim povijesnim ženama priča je koja se iščitava i u dalekoj budućonosti. “Bijeli bubrezi” iskušavaju moć transgresije ženskih prava, mogućnost linearnog napretka emancipacije, ali pojam “linearno” u sebi podrazumijeva i neki krajnji cilj, neki kraj ili barem odušak. Međutim, naše protagonistice govore da to nije moguće onako kako si to idealistički zamišljamo. Ako žene neće ugnjetavati očevi, ugnjetavat će ih supružnici; ako neće supružnici, sistem će se pobrinuti za to. I to se lijepo vidi u izmaštanoj situaciji kod doktorice koja uporno pacijentici lišenoj svega prepisuje jedan jedini lijek – samoubojstvo. Iako je humorni potencijal ovog teksta izvanredno iskorišten i iako nas autorica uvlači u sumanute baljezgarije naše svakodnevice (koje se ipak pokažu iznimno potencijalno opasnima i znakovitima), bolja koncepcija cijele predstave je ono nešto što je čini manjkavom. Ta tri fragmenta iz ženske povijesti, sadašnjosti i budućnosti potrebno je učiniti koherentnijima u cjelini. Inače, naslov lijepo paše uz cijelu priču: bijeli bubrezi bikova su muda, vrhunska gastronomska poslastica u kojoj uživaju samo najveći sladokusci.