Bivši ministar kulture postao je lakmus papir za politiku novog šefa HDZ-a

Plenković, naravno, nego glasove desnice. No upravo na Hasanbegoviću mjeri se njegov reformski žar

HDZ je prvo prolazio detuđmanizaciju. Ivo Sanader kult jednog vođe zamijenio je svojim kultom, a čišćenjem naslijeđa svojeg prethodnika otvorio prostor za vlastite marifetluke. Onda je došla desanaderizacija. Tomislav Karamarko krenuo je u uklanjanje ostataka koruptivne Sanaderove vladavine, zaklinjući se da tome više nema mjesta u njegovu HDZ-u. Pa je i sam pao zbog ugovora s prijateljem lobistom MOL-a. A sad nas čeka ono što Milan Kujundžić, bivši član stranke i propali predsjednički kandidat, naziva “dekontaminacijom” HDZ-a. Što je vjerojatno lakše izgovoriti od “dekaramarkizacije”. On je u tome spreman sudjelovati, skupa s Andrejom Plenkovićem. Iako još nije do kraja jasno što bi ta “dekontaminacija” točno trebala obuhvaćati. Za Kujundžića to podrazumijeva odlazak Tomislava Karamarka, a za Plenkovića čišćenje radioaktivnih naslaga njegova mandata. Međutim, to nužno ne obuhvaća iste stvari. Tvrdi konzervativac Kujundžić slavi odlazak svojeg suparnika iz stranke, skupa s optužbama za njegovu udbašku povijest. Za umjerenog diplomata Plenkovića dekontaminacija obuhvaća uklanjanje radikalnih, filoustaških, šatoraških i stožeraških nakupina iz Karamarkova mandata. Nakupina s kojima bi se Kujundžić puno lakše poistovjetio. Tu je, naravno, i Najava prema kojoj će bivši ministar kulture biti uzdanica stranke u predstojećoj kampanji jasan je signal da će i ovaj Plenkovićev HDZ još neko vrijeme biti ‘radioaktivan’. marginaliziranje Milijana Brkića, Josipe Rimac i drugih osoba s lažnim diplomama, aferama i kaznenim prijavama. Zatim odustajanje od projekata poput tunela do otoka ili tisuću eura za novorođeno dijete. A proces “dekontaminacije” uključuje i rasturanje Domoljubne koalicije s pravašima i hrastašima, liberalima i penzionerima. Međutim, tada dolazimo do Zlatka Hasanbegovića. Osim što je ministar kulture bio prijetnja liberalnom društvu, antifašizmu i međunarodnom ugledu zemlje, on je u prvom redu bio Karamarkova izmišljotina, čak i njegov alter ego, da bi u međuvremenu postao najomiljeniji član predsjedništva HDZ-a i novi junak tvrde stranačke desnice. Njegovo marginaliziranje posve bi se uklapalo u Plenkovićevo čišćenje Karamarkove ostavštine. Ali Hasanbegović će ipak biti visoko na izbornoj listi. To će biti Plenkovićev kompromis s biračima od kojih živi, ali ipak veliki kompromis. Možda i prevelik. Hasanbegovićevo micanje ne uklapa se u onu Kujundžićevu “dekontaminaciju”, jer ovaj ugledni liječnik s Pavelićeva groba dijeli dobar dio njegovih pogleda na povijest. Ali bivši ministar kulture postao je najveći uteg vladi, sramota za državu, a sad i lakmus papir za politiku novog šefa HDZ-a. Plenković, naravno, ne treba pljesak ljevice, nego glasove desnice. No upravo na Hasanbegoviću mjeri se njegov reformski žar.