Previšić je baš 1971. godine, kad je student Filozofskog fakulteta Dražen Budiša osuđen na četiri godine zatvora, dobio Rektorovu nagradu...
Jedno od spektakularno neinteligentnih pitanja koja je Glasnović studentima poslao bilo je i: “Gdje ste vi bili u 70-ima i 80-ima kad je milicija batinala hrvatske studente?” Na stranu to što nekim mlađim studentima u vrijeme kad je Previšić došao na odlično radno mjesto na Filozofski fakultet ni roditelji nisu još bili rođeni. No valja Glasnoviću i sličnima pojasniti gdje je, na primjer, bio Vlatka Previšića kojeg tako grčevito brane. Dekan je u doba stradanja hrvatskih studenata 1971., kad je Dražen Budiša kao student osuđen na četiri godine zatvora, dobio Rektorovu nagradu! Baš kao ona studentica čiji je otac prije nekoliko dana pristojno u otvorenom pismu ukazao Glasnoviću da je u nedemokratskom i pljuvačkom pohodu na modernu Hrvatsku. A sljedeće, 1972. godine, Previšić je dobio i sveučilišnom nagradom za studentski pismeni rad. onda je nagrađen i onim stanom. Skroman kakav jest, dok ga ovih dana napadaju horde, kako kaže Glasnović, “podivljalog titojugenda” određenog fenotipa, Previšić se ničim od svega toga nije hvalio. Nije se hvalio niti onime što je Goran Vojković s Indexa otkrio o njegovoj borbi za nacionalno oslobođenje u Jugoslaviji, koja ga je prisilila da za dobru plaću robija na sigurnom poslu. Vojković je iskopao da je današnji dekan Previšić napisao predgovor knjige iz 1988. “Domovinski odgoj i nastava, Prilozi metodici odgojno-obrazovnog rada s djecom jugoslavenskih građana u inozemstvu”, gdje objašnjava stvari poput: “Sudjelovanje na omladinskim radnim akcijama u Jugoslaviji... može biti vrlo zanimljiv način ‘škole druženja i rada’. Našim nastavnicima neće uvijek biti lako formirati neku radnu jedinicu (brigadu) sastavljenu od naših omladinaca iz inozemstva”. Bilo je to 1988. i svi znamo da su se tad već više od jednog desetljeća svi masovno sprdali s radnim akcijama, tad je to već bio posve napušten i propa- li koncept socijalističkog odgoja omladine i razvoja radnih navika. No Previšić nije mario za to i ziheraški je - samo dvije godine uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj - pisao panegirike radnim akcijama za djecu jugoslavenskih državljana iz inozemstva i riskirao sprdanje. U predgovoru Previšić još piše: “Za sada je prijem učenika prvog razreda u Savez pionira Jugoslavije uglavnom tekao svečano i primjereno takvom trenutku. Svečanost tih trenutaka, kao i simbolične oznake koje djeca primaju tom prilikom, s oduševljenjem su prihvaćala i djeca i roditelji.”