Bračni par Dolenčić u svojoj steam punk interpretaciji parodiraju uštogljenost viktorijanske Engleske i stanje u našoj kulturi u sad već bivšem sazivu vlade Kad manijak i naciprinc truju vodu zbog profita
Guinnessova knjiga rekorda kaže da je najekraniziraniji književni junak svih vremena grof Drakula, a u stopu ga slijedi detektiv Sherlock Holmes. Zbog toga je moguće da se ZKM, počevši sezonu prvim kazališnim postavljanjem Sherlocka Holmesa na ovim prostorima, htio iskupiti za lanjski debakl transilvanijskoga grofa (koji je, nadam se, trajno skinut s repertoara). Bračni par Dolenčić ponudio je sasvim solidnog, korektno postavljenog te s velikom ljubavlju i poznavanjem dramatiziranog Sherlocka koji će se svidjeti starim i mladim ljubiteljima detektivskog žanra. Ana Tonković Dolenčić u dramatizaciji se služila građom iz niza romana i pripovijetki Arthura Conana Doylea te stvorila sasvim jedinstvenu priču o borbi dva genijalna uma oko najvažnijeg resursa na planetu. U ovoj priči Holmes (Rakan Rushaidat) pokušava spriječiti profesora Moriartyja (Dado Ćosić) da zatruje sve izvore pitke vode, da bi potom kreirao i privatizirao umjetno stvorenu vodu. Kako je dramaturginja koristila i motive iz kobne pripovijetke “Posljednja zagonetka”, ljuti protivnici zajedno se stropoštaju s litice i nestaju u pjeni slapova švicarske rijeke. Prikladan kraj za ovo vrijeme kad protagonisti postaju antagonisti i obratno te kad su granice između njih nejasne i izbrisane. Na ZKM-ovoj sceni ratuju Holmes i Moriarty, svaki sa svojim timom pomagača, no bore se i dva mlada ZKM-ova lava, Rakan Rushaidat i Dado Ćosić. U ovoj rundi lagani primat preuzeo je Rushaidat, ponudivši plastičnog Holmesa kao engleskog džentlmena i stroja za razmišljanje s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Rakanov Holmes istodobno je mračan, duhovit i pomalo nevješt u održavanju bilo kakvih međuljudskih odnosa, osim sa svojim vjernim pomagačem, doktorom Watsonom (Filip Nola), koji se u ovoj izvedbi doima zaljubljenim u svojeg partnera. Ćosić pomalo kaska za Rushaidatom jer je u želji da notornom zlikovcu doda svakodnevno, ljudsko lice Moriartyja odigrao odveć dječački i odveć usiljeno, unatoč povremenim proplamsajima karikature zlikovca iz animiranih filmova. Definitivno je puno boljeg negativca odigrao u Matanićevu “Zvizdanu”. Od ostatka ansambla briljirala je Dajana Čuljak kao Holmesova tiha patnja, fatalna Irene Adler. Mlada glumica premijeru je odigrala, koliko mi se čini, s gadnom prehladom pa je pjevala i govorila nazalno, što je samo pojačalo seksepilnost i vamp efekt junakinje koju tumači. Upečatljiv je bio i Adrian Pezdirc u nekoliko uloga, posebice kao razmaženi princ Edward VII. kojeg je iznio kao simpatizera Nacionalsocijalističke stranke donijevši tako suptilnu kritiku stanja u kulturi u sad već bivšem sazivu vlade. Dolenčićeva režija donosi namjerno prenaglašenu i na momente patetičnu glumu koja parodira uštogljenost viktorijanske Engleske, a epohu dodatno naglašavaju raskošni i pomalo karikaturalni kostimi Tee Bašić koji ZKM-ovu “Sherlocku” daju i steam punkersku dimenziju. Staromodna priča potencira se do apsurda ponajviše u sekvencama koje objašnjavaju pozadinsku radnju koja je ispričana u pozadini scene gdje likovi, kao na ubrzanom crno-bijelom filmu, žustro tumače događaje relevantne za zaplet. Dinamična režija, kako radnja odmiče, postaje sve brža pa na kraju, kad se Holmes i Moriarty survaju s litice, gledatelj ostaje željan novih Sherlockovih pustolovina.