Žene se prikrpaju sigurnome muškarcu a ne nekoj bitangi
Podaci šokantno ukazuju na činjenicu da svaki peti muškarac koji traži utvrđivanje DNK analize na kraju nije biološki otac djeteta koje odgaja, a da stvar bude nevjerojatnija, u Srbiji ta statistika pokazuje da je to svaki treći muškarac koji se podvrgne
Mirjana, sumnjičavo će muž iz kuhinje svojoj ženi, “što više gledan maloga, to mu je nos više kriv. Vidi moga, ravan ki daska, u ćaće mi isti, a nije Boga mi ni da se dite i na tvoje uvrglo. U matere ti nos isklesan, ni u crkve toranj nije taki, mali je sav nekako ukrivo”, zabrinuto će muž njišući nježno njihovog dvogodišnjeg sina u naručju. Ocu nije jasno kako njegov sin jedinac, što ide stariji, to manje sliči na njega. Mali se rodio skroz ćelav, sad će mu skoro i treća godina dana, a kosa mu tek propupala. Otac se nikako pomiriti s činjenicom da mali nema kose pa se svako jutro mjeri u ogledalu, vrti prstima guste crne kovrče i misli si: “kud mali ćelonja, a ja tako kosmat, evo me i po prsima maljav, takav mi je i did bija”. Svaku se večer, kad raskopča košulju, otac prisjeti kako je stekao nadimak koji ga i danas prati, po nekom psu mješancu, oči mu se od dlake nisu vidjele, pa su ga zajedljivi vršnjaci cijelu školu umjesto Ivo zvali Garo. “Mirjana”, opet će muž iz kuhinje nakon što žena ništa nije odgovorila, “slušaš li ti mene uopće? Moš me ubit, al ja se ovome ne mogu načudit. Pa maloga ko da je napravio Ante priko puta. Tako ni on nema kose, nos mu je nekako oša na po lica, a i zdepast je baš ka i naš mali”, zabrinuto će muž tražeći s djetetom u naručju ženu po stanu nakon što ni ovaj put ništa nije odgovorila. Ne nađe je ni u dnevnom boravku, ni u kupaonici, ni u sobi, ni u hodniku, a na kraju je ugleda na balkonu kako sjedi u jakni i puši. Strogo podvikne neka uđe u kuću, ona ugasi napola izgoren Marlboro, obriše rukama suze, uđe nevoljko u sobu pa tiho kaže mužu: “Ivo, ajde stavi maloga u krevet i dođi sidi, iman ti nešto za reć”. ogađate, dakako, što. Otac malome nije Ivo nego Ante, susjed, besposleni limar, ovršenog računa i neugdna karaktera. Ponekad ga uzme alkohol pa danima ne izlazi iz kuće, a ponekad se malo sabere, prekuca na crno kakvu šasiju pa plati račune jer se od materine penzije slabo živi. Mirjana, mlada i naivna, jedva trgovačku završila, negdje sredinom augusta, na dan općine zatekla se s prijateljicama u lokalnoj diskoteci. Pjevala je Neda Ukraden, a noć je bila topla. Ivo je taj vikend s ocem preko granice utovarivao šleper i nije stigao na koncert. Anti je taj vikend bio sretan, za keš je sredio tri auta, pa je Mirjani i curama platio piće. Jedno, drugo, treće, i Mirjana je za dva mjeseca obavijestila Ivu da će postati otac. Ivo je od sreće zaplakao i odmah rezervirao salu za svatove. Ante nije došao
POvi frapantno visoki podaci o takozvanom lažnom očinstvu uistinu zabrinjavaju, no problem sigurno ne leži u samom činu zatajivanja i laganja na svadbu jer se noć prije s mladoženjom toliko napio na momačkoj proslavi da sutradan unatoč naporima susjeda nije mogao ustati iz kreveta. Ante, jasno, nikome nije nedostajao, a najmanje Mirjani. Mali je brzo rastao, već s godinu dana Ivi je kazao “tata”, a susjeda Antu vidio je jednom kad ga je policija vukla pijanog iz jarka. va moja priča je, naravno, izmišljena, no ako je suditi prema najnovijim podacima koje objavljuju bosanskohercegovački i hrvatski statistički zavodi, svaki peti muškarac koji se želi medicinskim putem uvjeriti je li uistinu otac određenog djeteta kod nas i u susjednoj državi na kraju ispadne – Ivo, iliti krivi otac. Podaci šokantno ukazuju na činjenicu da svaki peti muškarac koji traži utvrđivanje DNK analize na kraju nije biološki otac djeteta koje odgaja, a da stvar bude nevjerojatnija, u Srbiji ta statistika pokazuje da je “Ivo” svaki treći muškarac koji se podvrgne provjeri očinstva. U mojoj priči Ivo, Ante i Mirjana pojedinačno su žrtve laži, naivnosti i socijalnog slučaja, a ima li opravdanja na kraju za to što žene lažu svojim muževima da su biološki očevi djece koju odgajaju, teško je odlučiti. Ljudske sudbine su najkompleksnija stvar na svijetu i zato ih nitko nema pravo osuđivati. Ovi frapantno visoki podaci o takozvanom lažnom očinstvu uistinu zabrinjavaju, no problem sigurno ne leži u samom činu zatajivanja i laganja. Moglo bi se godinama raspravljati je li za dijete u konačnici bolje da ga odgoji stabilan i pristojan Ivo ili ovisnik i propalica Ante. Žena će se uvijek radije prikrpati sigurnome muškarcu, pa makar morala i lagati, nego bitangi s kojom je u startu osuđena na propast. Je li o tome trebala razmišljati na dan koncerta Nede Ukraden, jest, svakako. Je li Ivo baš morao istovarivati šleper ili je jedan vikend mogao svoju dragu ipak izvesti na seoski vašar, i to je upitno. Je li Ante, kakav god bio, ipak zaslužio znati da je bar jednu dobru stvar napravio u životu i bi li ga saznanje da ima sina jedinca vratilo na pravi put, također ostaje pitanje. I na kraju, u osmom mjesecu trudnoće, moram se do kraja porodiljnog pozdraviti s vama čitateljima Expressa, takva su nažalost pravila kuće, ali godina dana brzo prođe, a nadam se i prije. Do tada, ženama koje žele djecu želim puno uspjeha, pa sad, bio to Ivo, Ante, Marko, kao da je u konačnici i važno, samo nek’ je živo i zdravo. Srdačan pozdrav, Jelena.
O