Navali, narode! Još malo pa nestalo. Pustošenje hrvatske kulture u završnoj je fazi

Kronika jednog najavljenog ubojstva, kako bismo u najkraćem mogli opisati posljednja događanja oko HAVC-a, ulazi u završnu fazu. HAVC je jedan od posljednjih centara otpora pustošenju u hrvatskoj kulturi koje je revno, u ime bolje prošlosti, provodio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Kao okidač za posljednji, “sudbonosni” juriš na HAVC poslužio je nalaz Državne revizije, nakon čega je Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a, podnio ostavku, a Hasanbegović slavodobitno najavio “demontiranje” hrvatske kinematografije. Ostavka Hrvoje Hribara sigurno nije posljedica nalaza Državne revizije, nego nesmiljene harange na krovnu instituciju hrvatskog filma koja traje od dolaska Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture. “Nepravilnosti” koje je pronašla Državna revizija u najmanju ruku su sporne. Revizija je zapravo pronašla samo dozlaboga nategnute izlike za najavljenu “demontažu”, poput problematiziranja parkirnog mjesta koje je financirao HAVC iz svojega proračuna, i to u zemlji u kojoj su se premijeri vozikali u oklopljenim automobilima vrijednim pola milijuna eura, a načelnici kojekakvih općina onima od stotinjak tisuća. Zapravo ova je stavka prije za pohvalu nego za optužbe, jer institucija poput HAVC-a, koja barata s golemim godišnjim budžetom, nema službenog automobila. A da ne govorimo o ideološ- Ostavka Hrvoja Hribara sigurno nije posljedica nalaza Državne revizije, nego nesmiljene harange na krovnu instituciju hrvatskog filma koja traje od dolaska Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture kim “floskulama” koje zadiru u umjetničku autonomiju, poput one o određivanju kriterija po kojima je pojedini film važan za hrvatsku kulturu. U emisiji “Otvoreno”, koja je bila posvećena događanjima oko HAVC-a, na to je najbolje odgovorio Vinko Brešan. Rekao je kako je jedino vrijeme relevantno za slične procjene. Očito su u Državnoj reviziji aludirali na političke komesare koji jedini “znaju” odrediti što je to važno za hrvatsku kulturu. Čini se kako je ovo i svojevrsni putokaz u kojem će se smjeru dalje razvijati situacija oko HAVC-a, barem iz perspektive Hasanbegovićevih “demontera”, što je jedna uhodana špranca, jer je političko komesarenje postalo hrvatski standard. Tako su mostovci preko noći postali “autoriteti” za arhivistiku, Zlatko Hasanbegović, umirovljeni general Željko Glasnović ili Zorica Gregurić za film, Zdravko Mamić za nogomet, a Željka Markić za Ustav Republike Hrvatske. Zorica Gregurić je također, uz Vinka Brešana i Antonija Nuića, bila gost spomenutog “Otvorenog” ispred jedne od braniteljskih ili stradalničkih udruga. Antonio Nuić tom se prilikom osvrnuo na ključnu stvar vezanu za kontinuiranu harangu protiv HAVC-a: spomenuo je kompetentnost Hasanbegovićevih jurišnika. Bilo je tragikomično vidjeti gospođu Gregurić kad je na jedan upit nekoga od gostiju da konkretizira svoje optužbe prema ljudima iz HAVC-a, koje u principu više podsjećaju na anonimne internetske komentare, nego na ozbiljne optužbe, odgovorila kako ona nije stručnjak za film, nego medicinska sestra. Zdravorazumski se, onda, postavlja pitanje što jedna medicinska sestra traži u “Otvorenom” u kojem je tema hrvatski film. Iako je zdrav razum otpočetka isključen iz priče oko HAVC-a, odgovor je banalan i jasan svakome: kad se razgrnu naslage jeftinog patriotizma i busanja u nacionalna prsa, ostane tek gola pohlepa. HAVC je, među ostalim, a to je odavno jasno svima, postao meta i zbog svojega višemilijunskog budžeta. jednoj drugoj emisiji, u “Pressingu” na N1 televiziji, gost Petra Štefanića bio je redatelj Zrinko Ogresta, protiv kojega su Hasanbegovićevi “filmski kritičari” pokrenuli tužbu zbog sredstava koje je HAVC dodijelio Ogrestinu producentu za film “S one strane”, svjesno prelazeći preko činjenice, ili je riječ o neznanju, što bi bilo još poraznije, kako novac od HAVC-a ne dobiva redatelj, nego njegov producent. Ogresta je u jednom trenutku, kad se povela riječ o sudjelovanju braniteljskih udruga u “demontiranju hrvatske kinematografije”, spomenuo, čini mi se, gotovo 3000 hrvatskih branitelja koji su počinili samoubojstvo te pripomenuo kako se nitko od tih ljudi sigurno nije ubio zbog hrvatskog filma. Zanimljivo je usporediti stanje oko filma

U