- Bio sam u školi u Zagrebu kad se to dogodilo, u travnju 1946. Kad sam došao na praznike, saznao sam da se stari Tuđman ubio. Šaputalo se kako je prvo ustrijelio svoju ženu, zatim sebe. Istom mnogo kasnije čuo sam opširniju priču. Godine 1971. otišao sam iz Zagreba u Dubrovčan da za Kanu intervjuiram umirovljenog liječnika dr. Jurja Hrenčevića, o iskustvima njegova dugogodišnjeg rada u zagorskim selima. U godinama rata i poslije službovao je u Velikom Trgovišću. Živo ga se sjećam iz 1943., kad sam ga sreo na cesti u Trgovišću s velikom drvodjeljskom pilom u ruci. Vraćao se kući sa željezničkoga kolodvora, gdje je u čekaonici otpilio nekoliko nogu i ruku ovamo dopremljenih seljaka i seljakinja. Jutarnjim su vlakom krenuli u Zagreb na tržnicu sa svojim proizvodima, vlak je naišao na minu. Vidio sam čekaonicu punu naslaganih mrtvih tjelesa. (I sâm sam iduće godine, srećom, izišao čitav iz marvinskoga vagona, kakvi su većinom tad služili kao putnički, pod kojim je eksplodirala mina.) Nakon smrti bračnog para Tuđman susjedi su prvo pozvali doktora Hrenčevića u izvid. Ispripovjedio mi je – dakako ne za objavu – kako je u kući našao mrtve Stjepana i Olgu Tuđman u krvi. Stjepan je u ruci držao neki papir, i on je to uzeo i spremio u džep. Bilo je to Tuđmanovo oproštajno pismo. Napisao je da ne želi više živjeti zbog terora i otimačine što je ova država donijela narodu; duboko je razočaran, to nije ono za što su se borili. Dr. Hrenčević mi je kazao da je taj papir priložio dvama svescima svoga dnevnika, što ga je vodio onih godina, kad je često morao ići okolo po selima na - Sreo sam se upravo uoči osamostaljenja, u lipnju 1990. Radi toga sastanka doputovao sam iz Londona u Zagreb prvi put nakon 17 godina emigracije. Letio sam JAT-om, uz prilično tjeskobe: ako bi avion slučajno skrenuo prvo u Beograd, ne bi me ni Tuđman niti itko izvukao iz neke rupe u koju bi me ondje dobrodošlo pospremili. Tuđman me na preporuku nekih ljudi pozvao na razgovor o organiziranju hrvatske izvještajne agencije, koja bi preuzela ulogu Tanjuga