Remek-djelo, prvijenac mađarskog pisca L. Krasznahorkaija, po kojem je snimljen sedamipolsatni Tarrov filmski klasik, napokon preveden i kod nas

Samo u posljednjih četvrt stoljeća na hrvatskom jeziku imali smo priliku upoznati se s djelima brojnih autora naših sjevernih susjeda (Nadas, Bodor, Bartis, Esterházy, Kertész), a onda je napokon došao red i na Krasznahorkaia. László Krasznahorkai (1954.) stupio je na književnu scenu davne 1985., i to upravo romanom “Sotonski tango”. Debitantski roman mladog, nepoznatog autora vrlo brzo postao je književni događaj godine. Među onima koji su odmah prepoznali značaj Krasznahorkaijeva djela bio je i godinu dana mlađi Béla Tarr, već dobro znani filmski redatelj. Godine 1987. Tarr i Krasznahorkai započeli su rad na scenariju za film “Prokletstvo” (Kárhozat, 1988.), ali i na adaptaciji “Sotonskog tanga”. Za to im je bilo potrebno punih sedam godina, no rezultat je impresivan. Početkom 1994. sedamipolsatni filmski ep predstavljen je mađarskoj publici, a deset dana kasnije i na velikoj sceni – na festivalu u Berlinu. Sve ostalo je, kako se kaže, povijest – suradnja dvojice velikih umjetnika vrlo sličnog senzibiliteta protegnula se sve do 2011. i njihova posljednjeg filma – “Torinski konj”. Osim “Prokletstva”, “Sotonskog tanga” i “Torinskog konja”, legendarni dvojac surađivao je na još dva filma: “Werckmeisterove harmonije” (2000.) i “Čovjek iz Londona” (2007.). Hrvatskoj s Krasznahorkaijem smo se prvo upoznali preko filmskog platna, a tek godinama poslije uslijedili su i prvi prijevodi njegovih djela. U jesen prošle godine, uoči Interlibera, izdavačka kuća Oceanmore predstavila je i “Sotonski tango” (prijevod: Lea Kovács). Kao i tri desetljeća ranije u Mađarskoj, i kod nas je to bio jedan od značajnijih izdavačkih poduhvata godine. U dvanaest poglavlja, šest koraka naprijed-šest natrag, “Sotonski tango” roman je iznimne snage koja probija iz svakog od likova ovog jedinstvenog i uistinu rijetko viđenog književnog svijeta. Gurnuti u depresivnu, blatnu i kišom natopljenu pustopoljinu usred niče-

Uga, žitelji ovog propalog “kolektivnog gospodarstva” prepušteni su sami sebi. Nestanak djevojčice Estike u noći koja podsjeća na posljednju noć čovječanstva poklapa se s viješću o dolasku Irimiása i Petrine, za koje su svi vjerovali da su mrtvi. Čekajući dolazak Irimiása, od kojega istodobno i strahuju i polažu nade u njega, kao da je biblijski prorok, i njegova pomoćnika, protagonisti provode noć u krčmi, a njihova kretanja, ne samo te noći, nego i svih dana i noći otkad su došli u tu od Boga zaboravljenu pustoš, opsesivno promatra i bilježi gojazni doktor. oput ludog kralja, on sjedi u ruševnoj kući pretvorenoj u promatračnicu, ispija čašu za čašom rakije i bilježi sve što vidi, svaki detalj, misao, kretnju, zvuk, skicira čak i blatne kaljuže. Smisao ovog suludog, manijakalnog, na prvi pogled besmislenog posla rasplest će se u potpuno neočekivanom finalu, u kraju poslije kraja – posljednjem činu jednog od najboljih književnih prvijenaca modernog doba.

P