O diskriminaciji ili kad se život svodi na etiketu stranca
Moćan tekst Tene Štivičić u režiji Matjaža Pograjca o sudbini naših suna- rodnjaka koji su zbrisali iz učmale Hrvatske i prosperitet potražili negdje drugdje
Narod bi pomislio da je migrantski val kojemu smo svjedočili u prošlih nekoliko godina završio, ali istina je da je ta tragična priča jednostavno isparila iz medija. Ljudi s istoka i dalje žive u izbjegličkim kampovima, i dalje plove nemirnim morima u gumenim čamcima te su i dalje nepoželjni u zemljama odredištima. Ono što nam je puno bliže priče su naših sunarodnjaka koji su zbrisali iz učmale Hrvatske i prosperitet potražili u Irskoj, Njemačkoj ili Austriji. Tena Štivičić, hrvatska dramska spisateljica, prije 15-ak godina zamijenila je Hrvatsku Engleskom. Iako je to učinila iz obrazovnih razloga, njezina sudbina kao one koja je druga i drukčija obilježila je njezin boravak ondje. Poprilično je dobro opisala iskustvo stranca u “tuđoj” zemlji u drami “Nevidljivi”, u kojoj prati sudbinu nekoliko imigranata koji sreću traže u Americi, Velikoj Britaniji ili bilo gdje drugdje gdje “ne pripadaju”. “Nevidljivi” su moćna predstava u režiji Slovenca Matjaža Pograjca, koji se vrlo zaigrano upustio u projekt koristeći dojmljive filmske postupke na Gavellinoj sceni. Ozren Grabarić, Nataša Janjić, Bojana Gregorić Vejzović, Martina Čvek, Sven Medvešek – oni su zapravo glumci na filmskom setu; stoje ispred plavog platna, a scenografija i konteksti svih prostora u kojima se nalaze zapravo se prikazuju na platnu iznad pozornice, i to pomoću kamere koja snima makete pubova, policijskih postaja, energetskih ureda i gradskog okoliša. Bilo je to vrlo zanimljivo proma
trati, Pograjc je ponudio neki svježi pogled na kombinaciju filma i igranja uživo, a sve te makete postigle su dojam kao da gledamo TV seriju loše fotografije. Začudnost, atmosfera televizijskih devedesetih, odlični glumci, koji su na sceni mali ali na kameri iznimno moćni... “Nevidljivi” su predstava koja zahtijeva dodatan angažman od uobičajenog pogleda na kazališnu glumu. Pograjc skupa s ansamblom doveo je publiku u čin dvostruke ekspozicije: dok promatraju živu izvedbu, gledatelji se pokušavaju uživjeti u tragične sudbine izbjeglica, ali istodobno te silne kamere unose gledatelje u srž emocije. pravo onako kako i mi proživljavamo krizu s izbjeglicama: nama se to ne može dogoditi, sve dok to promatramo na ekranima, ne tiče nas se neposredno. A ipak, ne postoji čovjek u našoj zemlji koji ne
Uzna za barem nekoliko odlazaka poznanika i prijatelja u bijeli svijet. To nesnalaženje u novom prostoru mentaliteta, diskriminacija s kojom se emigranti susreću, nepoznavanje jezika, kulture i ljudi čini njihove živote svodljivima na puku etiketu. I u tome je sva tragedija; u pokušaju da si napraviš novi dom, ali sve radi protiv tebe; u pokušaju da počneš život iznova dok te ljudi, institucije i poslodavci neprestano podsjećaju da to ne može i neće biti baš tako jednostavno. “Nevidljivi” možda nisu ponudili nikakva nova saznanja ni nove informacije jer takvih dramatičnih sudbina puna je cijela Europa. Ali možda, nadam se, postigne to da svi ti nevidljivi ljudi koji svakodnevno prolaze pored nas, u čije sudbine ne možemo proniknuti preko njihovih zbunjenih pogleda, ipak postanu barem malo vidljiviji.