Naslov romana pogrešno će vas navesti na pomisao da ćete čitati djelo kakvo je pisala Marija Jurić Zagorka. Ne, Andonovski piše sasvim drugačiju prozu

Kako započeti tekst i kako zapravo govoriti o knjizi za koju je recenziju napisao Milan Kundera?! Čini se da je najbolje krenuti baš od te činjenice koja me je i potaknula da kupim “Vješticu” Venka Andonovskog. Nakon makedonskog bestselera “Pupak svijeta”, Andonovski ponavlja uspjeh i novim romanom koji je u Makedoniji doživio čak osam izdanja. Roman je objavljen 2006. godine, a u hrvatskom prijevodu Borislava Pavlovskog za Algoritam izlazi sredinom prošle godine. “Vještica” je prije svega roman o ženi, ženskom tijelu i ljepoti, to je roman o muško-ženskim odnosima, muškom egu, seksualnoj nemoći i mržnji, roman o povijesti Europe, progonima žena, neznanju i praznovjerju te, naposljetku, to je roman o književnosti, pripovijedanju, piscu i čitatelju te njihovu intimnom odnosu. Autor započinje roman s dva posve različita uvoda. Prvi ukratko, enciklopedijski, iznosi činjenice o periodu tijekom kojeg se vršio progon žena pod optužbom da su vještice, o broju spaljenih žena te utvrđuje da najveću krivnju za ovaj rodni genocid snose muževi tih istih žena koji su svoju impotenciju morali nečim opravdati, a tad se vještičarenje činilo sasvim logičnim objašnjenjem. Drugi nam uvod, ili nulto poglavlje, predstavlja glavnu junakinju Jovanu Makedonsku, crvenokosu, putenu ljepoticu koju okrutni turski silnik Dželadin – beg poput predmeta prodaje trgovcu Florijanu Grabancijašu, njezinu budućem mužu. I jedan i drugi će svoj bijes iskaliti na njezinu tijelu i licu, onako kako smatraju da zaslužuje. Nulto je poglavlje i simbolično jer Andonovski uzima sliku kuće koja prema toj interpretaciji predstavlja obitelj. Unutrašnjost kuće je ženska utroba, kuća treba imati krov i dimnjak iz kojeg izlazi dim, a koji zapravo predstavlja muža, penis i sjeme. Ako nema dima, u kući je hladno, što znači da kroz njezina vrata neće izlaziti djeca. Ovim se Andonovski vraća na uzrok progona, na impotenciju i žensku neplodnost. Kod slavenskih se naroda i danas zadržao izrazito negativan stav prema nerotkinjama, o čemu svjedoče brojni pogrdni izrazi koji ih obilježavaju. aslov romana i ova dva uvoda pogrešno će vas navesti na pomisao da ćete čitati roman kakve je pisala Marija Jurić Zagorka. Ne, Andonovski piše sasvim drugačiju prozu. Struktura romana iznimno je kompleksna i neočekivana. Dvije su osnovne radnje romana, od kojih se prva odvija u 17. stoljeću, a druga u suvremenom europskom

Ndruštvu. Iako s tako velikim vremenskim odmakom, junakinje/junaci ovih priča sudaraju se u dodirnim točkama potvrđujući preslikavanja stavova i odnosa iz generacije u generaciju. U jednom trenutku autor odluči suočiti se izravno s čitateljem preuzevši glas pripovjedača te čitatelja izravno uvodi u proces nastajanja priče i pripovijedanja. ovana Makedonska nije jedina vještica u romanu, ali je središnji lik. Kroz odnose s Dželadin-begom, Florijanom Grabancijašom i naposljetku sa svećenikom Benjaminom, Jovana nam je mnogo rekla o tadašnjoj Europi, civilizacijskom napretku i posvjedočila o nezapamćenoj okrutnosti prema ženama. Andonovski je dio romana smjestio u Hrvatsku, u Gradec, Medvedgrad i Susedgrad, tamo gdje se zabilježilo kretanje hrvatskih vještica pa bi se roman mogao proučavati i u ovom interkulturalnom smislu. Unatoč teškim i ozbiljnim temama, “Vještica” je iznimno duhovit, (auto)ironičan, složen i jednostavno genijalan roman.

J