Piše: Zvonko PAŽIN
Upovijesti su se neki vladari i bogataši bahatili dok je narod patio i gladovao. Takvima prorok Amos upućuje oštre riječi: “Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na gori samarijskoj. Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem”. Bio im je važan samo njihov užitak, bili su slijepi za nevolje običnog puka. Bezbrižni, spokojni, bešćutni. Mi samo možemo zamisliti kako je u ono vrijeme siromaštvo bilo strašno, kako su siromasi doslovce bili i bez hrane i bez odjeće. A glavari i bogataši to nisu primjećivali. Zato na koncu dolazi strašno proroštvo: “Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika”. Tako se i dogodilo. Kada ih je neprijatelj osvojio, prvo su u progonstvo išli viđeniji članovi društva.
Svevremenska je poruka proroka Amosa. I danas se često isto događa, ali ne samo među mogućnicima i bogatašima. Veli poslovica: “Sit gladnu ne vjeruje”. Lako nam se događa da vidimo samo svoje potrebe i svoja prava, a ne primjećujemo druge oko sebe, i tako od malih nogu. Evo. Kažemo ili mislimo: “Moje je dijete najvažnije. Moje dijete može biti i lijeno, i bahato, i neodgovorno, i neljubazno, i neodgojeno, ali da samo vidim toga tko će mu se usprotiviti!” A što je s drugima i njihovom djecom? Drugi su tu zato da se mom djetetu uklanjaju s puta, ili da mu se dive. I nesvjesno postajemo bešćutni, bezosjećajni. Ili: bacit ću smeće na ulicu, neka čisti onaj čija je to dužnost. Načinit ću drugome štetu, pa što onda? Cijela je cesta moja. Parkirat ću gdje je meni zgodno, nije bitno ako drugima smetam. Bešćutan čovjek ne primjećuje da mu je roditelj željan telefonskog poziva. Ne primjećuje ljude koji strpljivo čekaju u redu, dok on može kako hoće. Vidi sebe i samo sebe i svoje najbliže.
A tako je lako i jednostavno otvoriti oči i uši za bližnjega. Koliko bi nam svima bilo lakše kad bismo se potrudili imati više srca jednih za druge. Zar ne da smo, makar smo slabi ljudi, toliko puta doživjeli susretljivost i ljubav drugih, zar ne da smo, koliko god bili i sami grešnici, i mi pokazali dobrote i ljubavi prema drugima. Samo ljubav i dobrostivost mogu nas ispuniti dubokim mirom i stvarnom radošću. To je Božji dar, to je Božji blagoslov, to je nada ovoga svijeta, ovoga naraštaja i naše domovine.