// TEMA TJEDNA //

narodnim krizama bez koje bi se međunarodni poredak mogao brzo vratiti u "prirodno stanje" (stanje prije pojave država i pozitivnog prava). Konvergentnost EU-A i Kine treba tražiti oko Pariškog sporazuma. EU i Rusiju povezuju oblici gospodarske komplementarnosti, razlog iz kojeg one ne mogu zamisliti stabilnost svojih susjedstva jedna bez druge. Ako Unija ne razvije takav pristup strateškom trokutu, teško će moći utjecati na orijentaciju tijeka globalizacije. Ona će ju samo moći trpjeti. Procjene su bile točne. Kako znamo, protivno preporukama analitičara, Unija je strateškom trokutu Sad/kina/rusija pristupila svrstavanjem iza SAD-A. Zahvaljujući snažnom otporu brojnih članica nije uspjela razviti svoj autonomni vanjskopolitički koncept i zajedničku vojsku. Nije u NATO strategiju ugradila autonomnu europsku, kojom bi štitila svoje specifične geopolitičke i geoekonomske interese. Potom nije prihvatila ni francuski koncept ujednačenih transatlantskih odnosa: "prijatelji i saveznici, ali nesvrstani". Bezuvjetnim svrstavanjem iza SAD-A, Unija je svoju moć i utjecaj u svijetu direktno povezala sa sudbinom posljednjeg europskog imperija - Ujedinjenog Kraljevstva (iako je Velika Britanija EU napustila - Brexit), i aktualnog svjetskog hegemona SAD-A. Prihvatila je anglosaksonsku igru na sve ili ništa: trijumfirati sa saveznicima, ili potonuti skupa s njima, ako se plan dominiranja cijelim svijetom izjalovi. Takva Unija, zajedno s Francuskom u njoj, jednostavno više nije igrač na svjetskoj sceni. Prisiljena je samo trpjeti geopolitičke i geoekonomske poremećaje.

t Koliko je EU i strukturno, "modelski", da se tako izrazim, "potrošena" zajednica europskih država, i je li vrijeme za njezino sveobuhvatno restrukturiranje?

- Prije nego "potrošena", EU je nedovršena struktura. Emmanuel Macron najavljivao je reforme, ali im je pristupio s figom u džepu. Kao da je moguće europsku stratešku autonomiju graditi s europskim elitama u Bruxellesu, bez obraćanja europskim narodima. Tako da najveći dio Europljana ni danas ne razumije što su to Francuzi htjeli reći. A htjeli su reći da europske institucije, nastale nakon neuspjeha projekta EDC (Europska obrambena zajednica), nisu bile dizajnirane da uzmu u obzir sigurnosnu dimenziju obrane, koja je smatrana samo tržišnim, ili, u najboljem slučaju, industrijskim sektorom. Budući da je ponovno naoružavanje Njemačke, koje su željele Sjedinjene Države, provedeno pod kontrolom NATO-A, upravo je ta organizacija postala jedina odgovorna za obranu EU-A. Stoga postojeći europski sporazumi zabranjuju koncepciju bilo kakvog obrambenog alata izvan NATO-A. Stvaranje (vrlo hipotetske) "europske vojske" prije svega bi podrazumijevalo izmjenu (jednako hipotetsku) tih sporazuma. "Europska obrambena unija" (prema njemačkoj terminologiji), samo je kompilacija raštrkanih inicijati