Od štanda do štanda, kao i svake prve subote u mjesecu

S noge na nogu, s kraja na kraj, od štanda do štanda, razmjenjivat ćemo usput pozdrave i osmijehe, zastati u kratkom razgovoru, sklopit ćemo pokoji dogovor za neki idući susret... Jedan je to, jako važan, aspekt omiljenog Sajma antikviteta, a drugi je trgovačke prirode, jer sajamska je ponuda takva da ćete teško otići kući praznih ruku. Od starina poput namještaja, porculana, stakla, slika, starog novca, znački, ordenja... pa onda gramofonskih ploča, knjiga svih žanrova, stripova... nakita iz škrinja, ali i onoga nekolicine dizajnerki na čijim je štandovima redovito veliko zanimanje... samo da nabrojimo ponešto. Ako ste pak preskočili doručak, na Sajmu ćete naći toplu langošicu, salenjake, kiflice i razne druge kolače, sir, med, suhomesnate delicije, a svoju ćete ljepotu moći sačuvati proizvodima poput krema od pčelinjeg voska, nevenove masti ili kupke od lavande. Organizaciju je Sajma antikviteta od 1. siječnja preuzela tvrtka Tržnica d.o.o. koja će se, u suorganizaciji s Turističkom zajednicom grada Osijeka, brinuti i ove subote u Parku kralja Držislava da i izlagači i kupci i dalje budu zadovoljni.

Japan ima Ministarstvo usamljenosti, kaže mi prijateljica, pitajući me bi li nama u Hrvatskoj koristilo takvo što, da nas možda malo više potakne da nekako osvijestimo kako se što više ljudi oko nas osjeća usamljeno. Osobno nisam za takvo "udruživanje usamljenosti" u neki oblik formalne ustanove jer time dajemo priliku "usamljenosti" da postane dio nas i naših života i u formalno-pravnim okvirima.

Ako već moramo birati ministarstvo, molim onda da kao Danci dobijemo Ministarstvo sreće, pa bar da se nešto i kod nas "blagoslovi" pridjevom sretan. Razgovor je krenuo od činjenice da ljudi hodaju kao muhe bez glave, na ulici se sudaraju, ne gledaju jedni u druge, brzim hodom izbjegavaju i poglede, ne žele se ni kratko pozdraviti, razmijeniti riječ ili dvije. Opaža se da im je lakše pogled usmjeriti prema podu nego u nečije oči. Kao da se kriju jedni od drugih ili od samih sebe. Nema više onih spontanih susreta, druženja, poziva na kratku kavu ili neko drugo piće, samo površno pitamo jedni za druge, odgovaramo s "dobro" i nemamo strpljenja za nešto iza tog "dobro".

Opaža se često i na društvenim mrežama da se srednja generacija s nostalgijom prisjeća dana kada nije bilo mjesta na rubu "zidića" da si moga sjesti i "snajpati" tko ide, s kim, tko ti je zanimljiv, što ima novo, sviđa li ti se netko... uglavnom, život se živio ondje gdje i treba, vani. A ta nas je otvorenost i prema sebi i prema drugima činila ispunjenima, sretnijima, nekako bliskijima. Danas živimo od ružnih vijesti koje svakodnevno čitamo, slušamo ili doznajemo na različite načine. Čini se da su glavna mjesta druženja postale komemoracije ili pogrebi, gdje se ljudi opraštaju od prerano preminulih prijatelja, kolega, članova obitelji, susjeda, znanaca. Ispada da smo u ovom čudnom vremenu jednostavno