Piše: Zvonko PAŽIN
Uvrijeme jednoumlja govorili su nam da je vjera privatna stvar i da se ne bi trebala ni na koji način naizvan pokazivati. Međutim, može li čovjek nešto što mu je u životu bitno sakriti i zadržati za sebe? Teško. Čak kada bi to i pokušao, ipak bi ga nešto odalo. To se osobito vidi na zaljubljenima. Veli Isusu: “Iz dubine srca usta govore.” Ono što je u meni, nužno se naizvan pokaže, pa makar i neverbalno, rekli bi psiholozi. E sad, Isus govori vjernicima, ali zapravo i svim ljudima dobre volje: “Vi ste svjetlost svijeta, vi ste sol zemlje.” Ono dobro za kojim težimo, ona plemenitost koja nas pokreće, nužno izlazi van. Naša obična ljubaznost, spremnost da pomognemo, naše razumijevanje i ljubav prema onima koji su slabi, koji su u svome životu činili pogreške, naša ljubav i strpljivost prema članovima vlastite obitelji, prema ljudima u našem okruženju, sve to kao svjetlost isijava, to je kao sol koja daje okus i zdravlje hrani. “Ne može se sakriti grad koji je na gori”, veli dalje Isus. I onda dolazi onaj teži dio Isusove besjede. Veli: “Ali, ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.”
Ozbiljna je to opomena. Nije nevažno kako se ponašam. Mogu ja naime reći da je to moja stvar. Međutim, sve što činim nije i ne može biti moja stvar. Moje bahato ponašanje kao vozača nužno djeluje na sve sudionike u prometu. Moje licemjerje, moja sebičnost i moja bezobzirnost nužno loše djeluju na moju djecu, na djecu iz susjedstva, na sve one s kojima živim. Moja ovisnost o alkoholu ili kocki pogađa i mene i one oko mene. Kad uporno činim zlo, upropaštavam sebe, ali i one oko sebe. Ne želi nas Isus plašiti. On nam samo otvara oči. I dobro i zlo koje čovjek čini, širi se. Nadalje, opet veli Isus: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” Naime, iako smo svi pred Bogom jednaki, ipak u pitanju davanja dobrog primjera posebnu odgovornost imaju roditelji, nastavnici, svećenici… A kada su u pitanju djeca i mladi, vrijedi i druga Isusova opomena: “Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!” Zvuči ozbiljno? Moguće. Ali i život je ozbiljan.