GABRIJELA KIŠIČEK

toliko drukčija od ostalih svjetskih zemalja. Međutim, ono što jest različito jest da u razvijenim i zrelim demokracijama ipak postoji mnogo političara koji znaju kako argumentirano raspravljati. A populisti, performansi i slična retorika više su iznimka nego pravilo. Netko će prigovoriti da je rast populizma, pa onda i takvih političara, rezultat zamora birača onim tipičnim, taktičnim i diplomatičnim političarima te da se traže direktniji i neposredniji politički govornici. A političari, kako to uvijek biva, osluškuju puls građana i nastoje se prikazati i pokazati onakvima kakve birači žele. Jer svi političari imaju isti cilj: biti izabrani. Problem je u tome što širenje populizma može biti opasno. Populistima je osnovno načelo "želja naroda", oni su ti koji znaju što narod želi i treba. I oni su ti koji zastupaju volju većine. Pitanja koja se pritom postavljaju jesu: Znaju li doista što narod želi? Na temelju čega? Svoje intuicije i poznavanja tog naroda? I drugi, puno opasniji, problem je - što će biti s onima koji nisu ta većina. Ako pogledamo povijest, je li većina u SAD-U željela ukidanje ropstva, je li većina bila za ukidanje segregacije crnaca? Ili, je li početkom 20. stoljeća većina željela da žene i muškarci imaju jednaka prava? Iako je demokracija temelj društva, ipak je vrlo opasno uvijek i nekritički odluke argumentirati voljom većine. Nedavno je tako Božo Petrov rekao da su, "ako je 400 tisuća ljudi procijenilo da su od sada krave ljubičaste, one ljubičaste". Takav način populističkog političkog djelovanja je opasan. I za politiku, i za retoriku, i, najvažnije od svega, opasan je za društvo. stoji zajednički cilj. Sada je to borba protiv vladajućeg HDZ-A. Ali i prije su u povijesti postojale situacije kada su se stranke ujedinjavale (i oporbene i vladajuće). Dakle, samo je potrebno da postoji nešto dovoljno vrijedno nadilaženja razlika. Očito kako pomorsko dobro, gospodarski razvoj itd. nisu dovoljno jaki motivi da bi, ukupno uzevši, izabrani zastupnici surađivali. I to je ono što je apsurdno. Da se odbijaju amandmani samo zato što su došli sa oporbene strane. Znam da zvuči idealistički, ali zar nije važnije da zakon bude bolji bez obzira na to tko je nedostatak primijetio i predložio izmjenu? Očito su podjele, taštine, stranačke lojalnosti važnije od lojalnosti građanima. Osim toga, ono što se može primijetiti jest samodostatnost vladajućih, koji imaju većinu u Saboru, pa im zato oporba i ne treba. Bojim se kako u Hrvatskoj još uvijek nismo dosegnuli razinu kulture dijaloga. A kultura dijaloga samo je slika kulture društva.

ŽENE I MUŠKARCI Za kraj mi se nameće jedno zanimljivo pitanje o kojem se kod nas malo ili premalo priča. Naime, može li se govoriti i o muškoj i ženskoj retorici na političkoj sceni u RH, koje bi bile sličnosti, koje razlike?

▼ - Mnogo se pisalo o rodnim razlikama u komunikaciji, i s lingvističkog, i sa psihološkog, i s retoričkog stajališta. I mnogo stereotipa je srušeno, primjerice, da su žene emotivnije u govoru, a muškarci racionalniji. To je stereotip prema kojem se ženama dodjeljuju resori poput socijalne skrbi, obrazovanja ili kulture, a muškarcima gospodarstvo, ekonomija, obrana i slično. Također, stereotipno se vjeruje da žene ne mogu biti lideri, pa se općenito više vjeruje muškarcima nego ženama. Sve su to uopćene generalizacije i stereotipi koji su mnogo puta kroz povijest bili srušeni. No zanimljivo je istraživanje objavljeno prije desetak godina kao knjiga pod nazivom Pearls, politics and power, koje pokazuje da će se muškarci i žene u politici razlikovati po redoslijedu prioriteta, po tome što će smatrati važnijim i hitnijim. A to je, složit ćete se, katkada ključno u politici. Hoće li se prije rješavati socijalna problematika, nezbrinuta djeca ili nabava vojne opreme? Dakle, neće se žene i muškarci toliko razlikovati u sadržaju i temama koliko u redoslijedu bitnosti tema. Ostale razlike u tome jesu li žene manje odlučne, racionalne ili sposobne od muškaraca bile bi neutemeljeno uopćavanje. Trenutačno u hrvatskoj politici imamo manje ili više vjerodostojne, uvjerljive, stručne političare u svim strankama i podjednako muškaraca i žena. Do političara je, ne do roda.

Čak i “mainstream” političari često posežu za populizmom opravdavajući se da samo glasno govore ono što većina misli. Predstavnik tog novog populizma u RH je Milanović, u SAD-U je to bio Trump...