// TEMA TJEDNA //

varačko sredstvo, a ne svrha sama po sebi. Postoji tek zapravo nekolicina organizacija iz civilnog sektora koje razmišljaju na taj način. Takav način djelovanja sigurno ne šteti napretku, naravno u ovisnosti kako ćemo taj napredak definirati. Zapravo je danas upravo to glavni zadatak - definirati što ćemo zvati napretkom i progresom.

▼ Ukupno uzevši sve faktore, pa i političke silnice u obzir, je li održivi razvoj uopće moguć, gledajući kroz kontekst nepomirljivih stavova i razilaženja u mnogim područjima od politike preko ekonomije do energetike kakve slušamo i danas, koliko u svijetu, toliko i kod nas?

- Kod sintagme "održivi razvoj" otvara se problem što se pod time podrazumijeva. Krajem 19. stoljeća svaka nova industrija bila je održiva, tek smo kasnije uvidjeli kako tako nešto ima pogubne posljedice i za društvo i za okoliš. Nisam siguran da itko može u toj sintagmi definirati što treba održati ili sačuvati. Održivi razvoj samo je jedan od niza primjera označitelja u potrazi za smislom. Njemu smisao mogu dati raznovrsni akteri, za ekologe to su procesi u prirodi, za liberala to je održanje kapitalističkog sustava, za socijaliste to je održavanja društvene solidarnosti. Time svaki razvoj čuva nešto, ne postoji neodrživi razvoj, jer ako je nešto neodrživo ne može se razvijati. Ovdje imamo posla s već navedenim proturječjem koje dobro pokazuje stanje u kojem se našla suvremena civilizacija. Dakle nastavili bismo rado isto, ali s više opreza. To je naravno nemoguće. Vrijeme je da se redefinira razvoj i to na globalnoj razini. I to je naravno nemoguće, što globalni pokušaji sporazuma o klimi najbolje pokazuju. Stanje će postati neizdrživo i neodrživo, pa će i ideje o razvoju postati izlišne. Postavit će se pitanje kako uopće preživjeti, pa ćemo se vratiti i temeljima ekonomije i pronalaženju odgovora kako osigurati za čim više ljudi dovoljno resursa ili, bolje rečeno, kalorija za svakodnevicu. Farsično je što za to postoji i znanje i tehnologija, ali se one koriste za potpuno druge svrhe. Povezani smo više nego ikada i informacije putuju brzo umreženim društvom, a mi te informacije koristimo za buling, trolanje i vrijeđanje. Razvili smo visoku tehnologiju proizvodnje genetski modificiranih biljaka koje su u stanju adaptirati se i prehranjivati najsiromašnije dijelove svijeta, a koristimo ju kako bismo stvorili monopol nad sjemenjem i herbicidima. Računalnu tehnologiju pretvorili smo u skladište patenata koji se na kapaljku puštaju u svakodnevicu. Smiješno? Naravno da je, a spojeno s tragedijom zaključnih tvrdnji daje farsu. Možda u ovom slučaju upravo obrnutu od Marxa - prvo se događa farsa, koja će se u svom bezumnom ponavljanju pretvoriti u tragediju.

Gledajući u širem kontekstu moderne Hrvatske, jesmo li i u kojoj mjeri konačno dosegnuli višu razinu parlamentarne demokracije, uključujući i javnu komunikaciju, ili je taj proces odrastanja i sazrijevanja još uvijek nedovršen, u razvoju..., s obzirom na sve što slušamo, gledamo i čemu svjedočimo na domaćoj političkoj sceni, a što neki mediji prezentiraju na uobičajen, senzacionalistički i nerijetko neodgovoran, način - pitali smo izv. prof. dr. sc. v. d. pročelnika Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever, SC Koprivnica.

- Razina parlamentarne demokracije u Hrvatskoj, osobito ako u ocjenu uključimo javnu komunikaciju, još uvijek nije na, kako ste naveli, višoj razini. Prateći smjernice kretanja njezina razvoja, možemo zaključiti da još dugo neće ni biti. Više je razloga za to. Ako želimo maksimalno pojednostaviti uzroke, možemo se samo zadržati na osnovnom suodnosu, a to je onaj birača i biranih. U demokraciji bilo kojega oblika birači su ti koji imaju vlast i oni je, preko demokratskih izbora, povjeravaju izabranima, koji i dalje ostaju odgovorni onima koji su ih izabrali, dakle biračima. Kod nas, kao i u svakoj drugoj demokratskoj zemlji, stvari također funkcioniraju na taj način. Ono što se razlikuje, to je tumačenje i provedba toga suodnosa. Naše biračko tijelo ima podosta melankoličan odnos prema demokratskim mehanizmima i, poučeno iskustvom, ne vjeruje previše u mogućnost promjene nabolje. Ni vladajući ni oporba ne čine mnogo, odnosno ne čine gotovo ništa da bi taj odnos promijenili. Mediji su ti koji čine izvjesne napore u demokratizaciji cijeloga društva i možemo zaključiti da su u Hrvatskoj oni uistinu čuvari demokracije. Najviše se to očituje u otkrivanju korupcijskih afera, gdje se pojedini novinari izlažu ne bi li u javnom interesu otkrili gnusne zloporabe moći. Nažalost, zbog lošeg sudstva u Hrvatskoj često ostaje samo na tome, što opet pogoduje melankoličnom stavu birača. I tako se vrtimo u krug.

▼ Kakva je uloga medija kad se radi o politici, odnosno prezentaciji političke scene, njezinih sudionika...?

- Medijska prezentacija političke scene nešto je sasvim drugo. Na globalnoj medijskoj sceni postoji tabloidizacija, odnosno prikazivanje lakših tema na jednostavniji način uz obvezno žutilo. Sve to dodatno je potaknuto objavama na društvenim mrežama, koje zbog svoje specifičnosti ne trpe dulje analitičke tekstove. No u Hrvatskoj ponovno imamo specifikum. Uzmimo samo primjer finske premijerke Sanne Marin, koja je stavljena na stup srama zbog snimki s privatne zabave na kojoj se ništa spektakularno ni kažnjivo nije dogodilo. Nakon toga premijerka se duboko ispričala biračima i izrazila kajanje zbog učinjenoga. Ili britanski premijer Boris Johnson, koji je zbog organizi