Nema napretka bez primjene inovativnih metoda poslovanja

na i pokušava ih obuhvatiti u novom modelu uporabe imovine, vremena, znanja i vještina. On još nije zaokružen i razrađen koncept, nego se razvija te ne postoji općeprihvaćena definicija (sinonimi za ekonomiju dijeljenja su kolaborativna ekonomija ili mash-mreža).

Kolaborativna ekonomija, princip otvorenog pristupa (open-source), društveno odgovorno poduzetništvo - sve su to izrazi koji se uklapaju u ekonomiju dijeljenja. Raste val onih koji se aktivno opiru glavnoj prevladavajućoj ekonomskoj struji, poticanoj propagandnim potrošačkim strojem koji hipnotički i kontinuirano poziva pojedinca na samo jednu reakciju "ne misli - samo kupuj"! Inspirativno djeluje spoznaja o širenju stava prema kojem se jedino povezivanjem, umrežavanjem, suradnjom i dijeljenjem mogu riješiti gorući problemi sadašnjice.

SLOBODNO TRŽIŠTE

Jedan od temeljnih stupova kolaborativne ekonomije je demokratizacija - produbljenje utjecaja pojedinca na sustav i stvaranje učinkovitijih alata koji omogućavaju sudjelovanje većeg broja ljudi u odlukama koje utječu na njihove živote. Zapadni čovjek živi u političkom sustavu koji se formalno zove demokracijom, ali često smatra kako nema stvarnog utjecaja ni na politički sustav (izborna apstinencija), ni na ekonomski sustav (sve veća nejednakost između bogatih i siromašnih). Kolaborativna ekonomija, kao što joj i ime govori, naglašava sudjelovanje i suradnju te traži modele participacije.

Slobodno tržište temeljeno na neoliberalnom modelu sve je agresivnije sa strane ponude (proizvodnje), preuzimajući tako dominaciju nad odnosom ponude (proizvodnje/usluge) i potražnje (kupac/potrošač). Upravo ta agresivnost prisutna na strani ponude (proizvodnje) predstavlja temelj današnjeg neoliberalnog ekonomskog modela pokretanog na isključivosti odnosa ponude i potražnje koju karakterizira masovnost proizvodnje niskokvalitetne robe radi sve veće i učestalije potrebe za istom. Ovakav pristup za posljedicu imao je okrupnjavanje na strani ponude, tj. stvaranje transnacionalnih korporacija koje svojim utjecajem i financijskom snagom postaju nadmoćne samim državama, a s druge strane dolazi do gomilanja proizvoda koji su često nedovoljno iskorišteni i nepotrebni, što značajno opterećuje okoliš onečišćenja različitog obujma i strukture. U tom međuodnosu omjer korisnosti značajno je na strani ponude gomilajući prihode i moć jednoj manjoj skupini spram većine koja svojom potražnjom (često nepotrebnom, a kontinuirano marketinški poticanom), izaziva tako velik negativni odnos. Kontinuiranim podizanjem slobodnog tržišta na "tron" božanstva, manja skupina (umrežena unutar skupina političara, znanstvenika i gospodarstvenika) nameće ovo stanje neravnoteže kao opravdano i jedino ispravno, jer potiče pojedinca na prosperitet i nudi priliku milijunima da iziđu iz okova siromaštva. Nažalost, takav model nudi upravo suprotno, on nudi privid mogućnosti s realnošću sve većeg osiromašenja i ugroze biokapaciteta planeta.

Kako bi se zaustavio taj negativni trend potrebno je iznaći nove platforme ekonomskog djelovanja, a jedna od njih je ekonomija dijeljenja. Promjenom pristupa na strani potražnje s koncepta "gomilanja" na koncept "dijeljenja" stvaraju se preduvjeti uravnoteženja korisnosti. Pasivnost pojedinca kao kupca/potrošača na odnose unutar slobodnog tržišta posljedica je prije svega njihove neinformiranosti i međusobne neorganiziranosti. Upravo ekonomija dijeljenja u potpunosti mijenja takav pristup omogućavajući krajnjem korisniku proizvoda ili usluge da utječe na čimbenike koji djeluju na strani ponude.

Neodrživost postojećeg ekonomskog modela je očita, a promjena mora biti usmjerena ka transformaciji iz politike obujma (masovnosti) u politiku dijeljenja (korisnosti). Putem ekonomije dijeljenja krajnji korisnik može pomoću IT mreže uspostaviti mnogo veću korisnost proizvoda/ usluga kojeg konzumira te tako proizvođača (isporučitelja usluga) prisiliti na kvalitetniju isporuku iste. Sadašnja snaga potrošača/kupca je formalna zato što je diversificirana prema pojedinačnom interesu, što je korporacijama i krajnji cilj zbog opasnosti koju donosi organizirano djelovanje krajnjeg korisnika. Krajnji korisnik koji djeluje individualno te kontinuirano generira potrebu (kroz poticanje stanja žudnje) cilj je čimbenika na strani ponude. Pri takvom prividu kupac/potrošač nije u stanju spoznati stvarnu snagu koja proizlazi iz umrežavanja te krajnjeg dijeljenja informacija, usluga i konačno samog proizvoda. Zbog toga je ekonomija dijeljenja izložena snažnom napadu onih sila koje žele zadržati trenutačni status iz kojeg izvlače maksimalnu korist za svoje korporacije i sebe osobno. Poslanje ekonomije dijeljenja je upravo promijeniti to stanje bespomoćnosti krajnjeg korisnika i poticanje istog na korištenje svoje moći.

DIJELJENJE I OKOLIŠ

Jedan od najznačajnijih efekata ekonomije dijeljenja predstavlja maksimiziranje iskoristivosti proizvoda. Strategije neoliberalne tržišne ekonomije fokus svog djelovanja usmjeravaju na intenziviranje kružnog procesa koji započinje proizvodnjom, a završava potrošnjom. Posljedični efekti takvog kružnog ciklusa nastojali su se troškovno prebaciti na samog korisnika, ili pak na društveni sustav u kojem je vršena eksploatacija istog. Uvođenjem ekonomije dijeljenja proizvodu se značajno produžuje vijek trajnosti, umanjujući na taj način gomilanje viška proizvoda na strani potražnje. Troškovi upravljanja i skladištenja otpada nisu imali značajniji utjecaj dok nije nastupila intenzivna masovnost proizvodnje nekvalitetne i vremenski kratko iskoristive robe (proizvoda i dobara). Potrošačko društvo obasipano je robom koja se upotrijebi svega nekoliko puta i koja brzo završi u otpadu Dijeljenjem stvari koje su u funkciji, a koje se više ne koriste (ili se ne koriste intezivno), smanjuje se pritisak na prirodu i okoliš i osigurava se da svaka vrsta imovine završi u mjeri punog potencijala - sve dok funkcionira. Oskudni resursi postaju dije