Stid i strah su posve nepotrebni u cijeloj ovoj igri zvanoj život
Predstavila je 109 pjesama, u kojima iznosi vlastita životna iskustva, uspone i padove, razmišljanja i svakodnevnicu...
Galerija svjetlosti Gradske knjižnice Požega zračila je sebeljubljem te hrabrošću i odvažnošću Matee Topić Bobek, koja je predstavila svoju zbirku pjesama "Iz beskraja tišine".
Riječ je o prvoj knjizi te autorice, u kojoj je predstavila 109 pjesama, u kojima iznosi vlastita životna iskustva, uspone i padove, razmišljanja i svakodnevnicu opisujući unutarnje borbe, bitke glave i srca jedne mlade žene, ali prije svega slavi ljubav kao pokretačku silu koja čini čuda, inspirira, ispunjava sve pukotine bića, sveprisutnu ljubav kao nešto najvažnije što svemu daje smisao.
Odnos prema sebi
Uistinu, netipična je to zbirka priča-pjesama, kako ih naziva autorica, koje su nastajale deset godina, a koje detaljno prikazuju razmišljanja i svakodnevnicu jedne mlade žene s milijun pitanja bez odgovora u svojoj glavi.
- Ja sam malena obična čovjekica koja voli pisati i to je najvažnija stvar koju želim reći svima - kratko nam se, samozatajno, ali s velikim osmijehom, opisala autorica zbirke "Iz beskraja tišine", Matea Topić Bobek.
- Tematika mojih pjesama je uvijek ljubav i odnos čovjeka prema samome sebi te emocija, po kojoj se ja "ravnam". Uistinu, prema emociji živim, biram društvo, odjeću i apsolutno sve ostalo. Zapravo je moje najveće nadahnuće upravo ta emocija, koja mi je putokaz, a koji mi govori što da, što ne i s kim da, a s kim ne - svakodnevna je to inspiracija, koju smatram izvorom svih mogućih informacija koje meni, u mojoj svakodnevici, koriste. Uvijek pišem o svom odnosu prema sebi, o sebeljublju, samopoštovanju, samovrijednosti... - otkrila nam je.
Priča-pjesma koja ovu autoricu najbolje opisuje naziva je "Spektakl". Otkrila nam je po čemu je ta pjesma posebna, da je ističe kao jednu od najdražih i da je ponajviše opisuje.
- To je pjesma koja govori o rađanju nove mene nakon iskustva razvoda i dugogodišnjeg života s niskim samopouzdanjem - nevjerom u sebe - iskreno nam, no ponovno s osmijehom, govori gospođa Topić Bobek, dodajući da se tada uistinu preporodila te da većina žena u takvim trenutcima potone, a ona se baš tada uzdignula.
- Bilo je to ponovno rađanje jedne malene i nesigurne djevojčice, koja sada shvaća da vrijedi i diže se iz pepela - sna. Na tu pjesmu posebno sam ponosna i čitam je te predstavljam s guštom jer se uistinu, sa svoje nepune 34 godine, osjećam preporođenom i odlično u svojoj koži. To je jedna zahvala meni. Te pjesme koje pišem zovem "divilicama", jer se divim samoj sebi i uvijek govorim da sam ja ljubav. Tvrdim to jer smatram da se samo čovjek koji voli sebe može dići iz sna, može napredovati i rasti - pojašnjava Matea, dodajući kako joj je upravo rastava nešto najbolje što joj se dogodilo, jer "bez minusa nema plusa".
Bol pa sreća
Nakon boli autorica je došla do sreće. Nužna je to, govori nam, vodilja k sreći, jer zbog boli naposljetku ljudi počnu cijeniti one najmanje stvari i jedino tada najefikasnije uče. Uistinu, zbirka priča-pjesama poticaj je svima koji je budu čitali - da uvijek slušaju sebe i onaj suptilni, ali sveprisutni glas u sebi te da vjeruju u sebe baš onda kad nitko u njih ne vjeruje.
- Nikada ljudi ne trebaju odustajati od onoga što vole i zbog čega im srce jače kuca. Svi smo na isti način krvavi ispod kože, istodobno ranjivi i moćni. Stid i strah su potpuno nepotrebni u cijeloj ovoj igri zvanoj život. Veliki smo samo onoliko koliko naučimo biti maleni. A reći ne ili reći da baš onda i isključivo samo onda kad to i želimo naša je najveća životna lekcija i obveza - poručila je autorica.
Sa svoje nepune 34 godine osjećam se preporođenom i odlično u svojoj koži, kaže autorica