Klasična matrica klasne podjele društva više ne funkcionira

Oproblemu klasa i klasno-socijalne strukture suvremenih društava relativno se dosta piše - naravno s različitih aspekata, i s različitim pretenzijama. Kako danas tumačiti klasno društvo, s obzirom na to u kakvom svijetu živimo, globaliziranom i politiziranom, izloženom krizama i ratovima? Drugim riječima, što znači biti pripadnikom određene klase, što sve obilježava klasnu pripadnost danas u odnosu prema prošlim vremenima, napose 20. stoljeća - pitali smo Davora Gjenera, političkog komentatora i analitičara s Krka.

- Matrica klasnih odnosa mogla je biti uvjerljiva u 19. stoljeću, ali već s jačanjem socijalne države i keynesijanskim modelom iz druge polovine tridesetih godina u SAD-U, a pogotovo s modelom socijalno-tržišnog gospodarstva, kojem je glavni pokretač bio njemački kancelar Kondrad Adenauer, ali je prihvaćen i postao dominantan u cijeloj Europskoj uniji, klasični model klasnih odnosa više nam ne objašnjava društvene procese.

Danas je posve uobičajeno da kompanijama ne upravljaju vlasnici, nego unajmljeni stručnjaci, menadžeri, koji uz svoje redovite prihode, već prema uspješnosti, dobivaju i bonuse, često ne u novcu, nego u paketima dionica kompanije kojom upravljaju. Jedan od bonusa su i opcije za kupnju dionica pod povoljnijim uvjetima od tržišnih, i tim se pogodnostima u uspješnim kompanijama ne koristi samo najviša upravljačka struktura nego i niži upravljači, dobro plaćeni eksperti, pa i ostali zaposleni, pogotovo oni s višim dohodcima. Jesu li oni nakon toga proleteri, oni koji žive od svog rada, ili postaju kapitalisti? Iz klasičnog klasnog modela teško je odgovoriti na to pitanje.

Globalizacija je pretežno potisnula klasični najamni rad, onaj u kojem se odvijala "eksploatacija radnika" iz centra na periferiju. Velika bogatstva nikad se nisu ni stvarala u dugotrajnom radu, izrabljivanjem radnika, nego su veliki kapitali nastajali u prijelomnim društvenim razdobljima, kad je netko prije ostalih iskoristio neku mogućnost organizacije ekonomskog procesa, prije konkurencije. Kad se prednost inovacije istopi, profiti u toj djelatnosti padaju na prosječnu razinu i više nema stvaranja velikih bogatstava. I danas veliki kapitali nastaju inovacijama, ili u prijelomnim razdobljima. U postsocijalizmu veliki su kapitali nastali u privatizaciji i poslije u rasprodaji jeftino kupljene imovine, a od toga se bitno ne razlikuju ni procesi deindustrijalizacije u konsolidiranim ekonomijama, gdje su također velika bogatstva nastajala razbijanjem posrnulih ekonomskih divova.

EGZISTENCIJALNI STRAH ▼ Stalno slušamo kako je srednja klasa društva, srednji sloj, u velikoj krizi. Čak i u SAD-U se o toj problematici godinama vode žustre rasprave, naročito od velike financijske krize 2008. Koliko je stanje ozbiljno ili su katastrofična predviđanja o nestanku srednje klase ipak pretjerana...? Koliko je srednja klasa svojevrsni lakmus-papir stanja u državi, mjerilo demokratičnosti i civilnog društva, između ostalog?

- Karakteristika uspješnih demokratskih društava je da ona osim građanskih sloboda moraju garantirati i socijalnu sigurnost i izvjesnost svojim pripadnicima. Keynesijanski model danas više nije održiv, ni jedna država ne može preuzimati odgovornost za sudbinu svojih građana, nego se klatno pomaknulo s keynesijanskog na schumpeterijanski model, koji inzistira na tome da je svatko odgovoran za svoju egzistenciju, a da je obveza države da svakom svom građaninu osigura jednake šanse za društveni razvoj.

Konstruiranje "srednje klase" svojevrsna je potvrda onoga o čemu smo govorili, naime da klasična matrica klasne podjele društva više ne funkcionira. Suvremene demokracije zasnivaju se na homogenosti društva i njegovoj otvorenosti za socijalnu promociju, dakle na perspektivi građana da se sukladno s radom, znanjem i zalaganjem uspinju na socijalnoj ljestvici. Tako dugo dok traje konjunktura, dok su uvjeti poslovanja stabilni, stabilnost je sigurna, a kanali promocije su otvoreni. Kad dođe do recesije, nastaju problemi, a dugotrajnija recesija dovodi do deklasifikacije dijela stanovništva, do ugrožavanja njihova stečenog standarda, ali i do pojave straha u društvu. Upravo taj egzistencijalni strah postaje okvirom za pojavu demagoga, koji ugrožavaju demokratski poredak i rastaču racionalno društvo. Jedan od okvira pojave osjećana depriviranosti i deklasifikacije bila je epidemijska situacija, i epidemija COVID-A u europskim je društvima, pa i kod nas, otvorila prostor jačanju demagogije, koja osporava znanost i racionalno upravljanje. Mreža koja je stvorena tim antivakserskim pokretima pokazala se otpornom i čini se da bi mogla poslužiti u brojnim drugim situacijama destabilizacije demokratskog političkog poretka i racionalnog vođenja javnih politika.

Ambijent izazvan agresijom Rusije na Ukrajinu, čime se dovodi u pitanje arhitektura europskog mirovnog poretka nakon Drugog svjetskog rata, rat na Bliskom istoku, destabilizacija međunarodnog poretka, potencijalne energetske krize, kriza izazvana ilegalnim migracijama - sve to otvara prostor za populističke političke opcije, koje jašu na egzistencijalnom strahu dijela građana demokratskih država, nastoje ga iskoristiti za svoje interese, a sve te stranke čvrsto su povezane s totalitarnim režimom Vladimira Putina u Moskvi i imaju interes odužiti se za financijsku potporu tom režimu otvaranjem prostora za rastakanje demokratske strukture Europe, i za potpuno devastiranje europskog mirovnog poretka.

▼ Koliko je u proteklih 30 i nešto više godina pojam klase bio marginaliziran, napose od početka 90-ih? U jednom broju međunarodnog znanstvenog časopisa posvećenog klasama urednik je konstatirao da je pojam klase u postkomunističkim zemljama zamijenio diskurs o nacionalizmu... Vaš komentar?

- Nacionalizam je u komunističkim poredcima postao važan oslonac vlasti vrlo brzo nakon Lenjinove smrti i Staljinove pobjede nad Trockim, kad je matrica "socijalizma u jednoj zemlji" zamijenila matricu "svjetske revolucije". Komunistički poredci legitimirali su se "uvidom u povijesne nužnosti", a odavno prije devedesetih "ulozi u povijesti došao je kraj" za proletarijat. Odavno su se komunistički poredci legitimirali nacionalističkim ciljevima, vrativši se pritom korijenu: azijskom autoritarizmu. Tako i danas poredci u Rusiji ili Sjevernoj Koreji režime legitimiraju nacionalizmom kao "uvidom u povijesnu nužnost", a pritom Putin više i ne krije svoje imperijalne ambicije, pa svoju vladavinu i legitimira obnovom imperijalnog carstva i namjerom da podčini susjedne narode svojoj imperijalnoj vlasti. Nažalost, autoritarni poredak koji je uspostavljen u našem susjedstvu, gdje smo netom vidjeli da je izborna procedura tek ritual, a ne izvor legitimacije poretka, uspostavlja jednak obrazac kao i Putin, s time da to još uvijek prolazi mimo interesa međunarodnog faktora.

▼ Koliko se srednju klasu kod nas i dalje doživljava kao klasu u kojoj ljudi dobro žive te da istodobno postoji svojevrsni prijezir prema političkim i ekonomskim elitama, u smislu da nisu zaslužile imati bogatstvo i moć kojima raspolažu...?

- Činjenica da se u Hrvatskoj sa simpatijama gleda prema srednjem staležu, da je ambicija velikog dijela građana da si osigura egzistencijanu razinu europske srednje klase, govori o tome da je hrvatsko društvo dio europskoga miljea. Društvo koje je dovoljno malo da se "svi poznaju" i da svatko zna sve o svakome, s dobrim državnim okvirom i snažnim mehanizmima provođenja načela vladavine prava, može biti dobar okvir za izgradnju uređenog sustava. I to što nazivate prijezirom prema elitama, što doduše uz naglašeni egalitarni sindrom može biti blokada razvoja, u dobro modeliranom društvu može biti izvor homogenosti i stabilnosti. Simbol Srednje Europe je sitni ustrajni rad, kojim se ne može stvoriti veliko bogatstvo, ali se može osigurati pristojna egzistencija, u okviru onoga što se podrazumijeva srednjom klasom.

VLADA NA PRAVOM PUTU ▼ I da završimo s Hrvatskom, u optimističnom tonu. Uzimajući u obzir širu i dublju sliku društva, može li se zaključiti da se srednja klasa, za koju se mislilo da nestaje, i još se uvijek misli, posljednjih godina ipak oporavlja? Ako je tome tako, koji su razlozi takve revitalizacije, koliki je u tom kontekstu utjecaj kriznih mjera i reformskih zahvata koje poduzima Plenkovićeva vlada posljednjih godina (veće plaće i mirovine, porezna rasterećenja, rast BDP-A, oporavak gospodarstva...), i koliko sve to utječe na podizanje životnog standarda građana?

- Ako govorimo o politikama vlade premijera Plenkovića, čini mi se da su dva najvažnija stupa koja tu politiku čine korisnom za Hrvatsku: fokusiranost na "više Europe" u našem društvu, dakle na integraciju Hrvatske u europske procese, u energetsku zajednicu, u prometne koridore, u provođenje načela ravnomjernog društvenog razvoja (uz pomoć strukturnih fondova EUA), a drugi je fiskalna politika usmjerena na porezno rasterećenje. Iako se nekom može činiti da to kratkoročno vodi zaoštravanju socijalne stratifikacije, dugoročno te politike dovode do homogenizacije društva i rasta standarda, te jačanja srednje klase. Takve politike ne mogu kraktoročno promijeniti temeljne negativne trendove, kakav je bio trend depopulacije i odljeva najproduktivnijeg stanovništva, ali one ipak zaustavljaju te trendove i dugoročno ih preokreću, upravo onako kako su preokrenuti u nekima od uspješnih europskih novih demokracija, na primjer Poljskoj. (D.J.) ■