OBITELJSKA KUĆA I URED PAVLA WRANKE

Ustaroj osječkoj Njemačkoj ulici (danas Ulica grofa Pavla Pejačevića) među stilski raznoliko oblikovanim prizemnicama ističe se jednokatna secesijska najamna kuća osječkog graditelja Wranke. Graditelj Pavao Wranka rođen je 9. svibnja 1861. u Poljskoj, a u Osijek je stigao poslovno, zbog izgradnje nove gornjogradske župne crkve, nakon čega je ovdje nastavio građevnu djelatnost i osnovao obitelj. U početku se udružio s osječkim arhitektom Adalbertom Bauerom, s kojim je 1902. sagradio zajedničku secesijsku jednokatnu uglovnicu, Bauer-wranka, na uglu Radićeve ulice i Gajeva trga, te identično oblikovnu ugrađenu kuću osječkog gradskog fizika, dr. Alfonsa Muže, liječnika koji je balzamirao tijelo pokojnog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U Donjem je gradu 1902. sagradio najveću donjogradsku secesijsku zgradu, zgradu bivše Učiteljske škole, tzv. Preparandiju, u kojoj danas djeluje Obrtnička škola.

Nakon smrti arhitekta Bauera Pavao Wranka nastavlja intenzivnu samostalnu graditeljsku djelatnost, te je sagradio još nekoliko secesijskih najamnih kuća, najviše u Gornjem gradu.

U ovoj je secesijskoj kući Pavao Wranka živio sa svojom obitelji i projektirao, te vodio svoje poslovanje, od njezine izgradnje do smrti 1927. U kući je nastavila živjeti njegova supruga Helena Wranka. Pavao Wranka nakon smrti arhitekta Adalberta Bauera nastavio je samostalnu građevnu djelatnost, koju je poslije proširio i na prodaju drva, te je aktivno sudjelovao u rušenju baroknih zidina osječke tvrđave. Očišćene je barokne cigle upotrebljavao za gradnju kuća čiju je izgradnju ugovorio, a višak je cigala prodavao preko oglasa, kao i drva, u osječkim dnevnim novinama. U ovoj je kući bilo i sjedište građevinske tvrtke Wranka i Graff, a graditelj Gustav Graff ovdje je nastavio djelovati i nakon Wrankine smrti. mično sačuvani, voluminozni limeni ukrasi, koji su vrlo vjerojatno bili izrađeni u limarskoj radionici Šimuna Paulaya, rođenog 1863. u Osijeku, gdje je i umro 13. siječnja 1921. Zanimljiv je podatak da se limarskim obrtom bavilo više članova te osječke obrtničke obitelji i da je limarsku radionicu od 1893. do 1907. službeno vodila Šimunova supruga, Osječanka, Josefina Paulay, rođena Schott. Od njihovih pet sinova - Ljudevit je rođen 1894., Šimun 1896., Florijan 1899., Stjepan 1903., a Dragutin 1910., limarskim se obrtom nastavio baviti Šimun, a ostali su uglavnom postali trgovci. Paulayeva se limarska tvrtka od 1910. do 1944. bavila i proizvodnjom kućnih brojeva i natpisa. Na ovoj se kući vidi da je nekoć imala, kao i mnoge druge osječke kuće, sustav za pohranu kišnice, koja se, kao tehnička voda, najčešće koristila za kupanje, pranje posuđa i rublja te ispiranje zahoda. Iz vanjskih se rina drvenim koritima, iznutra obloženih limom, kišnica slijevala u velike metalne tankove obložene slamom, da se voda zimi ne zamrzne, te ograđene drvenim letvama, da se slama ne trusi po tavanu, čime bi se smanjila svrha njezina postavljanja kao izolacije. ■