Nije depresija, imamo medalju, ali jest tuga

Treće domaćinstvo eurosmotre Hrvatska nije okrunila kao prethodna dva, kada je završila kao prvak europe

Hrvatska vaterpolo reprezentacije druga je u Europi! Još jedan veliki uspjeh, ali nakon finalne utakmice 36. EP-A, kojem smo bili sjajni domaćini (Dubrovnik i Zagreb), jasno da smo svi bili tužni i prazni.

Neki bi bučno slavili srebro, ali nakon 32 minute velike borbe izbornik Ivica Tucak i njegove Barakude djelovali su kao da im se srušio na glavu cijeli svijet. Jasno da ostaje veliki žal, jer bili su nadomak obrane titule, treće ukupno i treće osvojene kod kuće. No, kada se emocije malo slegnu, spoznat će(mo) da je ovo rezultat za respekt, bez obzira na to što se ovaj put u bazenu Mladosti na Savi nakon posljednje, 48. utakmice EP-A nije svirala Lijepa naša, nego Marcha Real, čije su tonove sa smiješkom i ponosom osluškivali Španjolci. Kako i ne bi, uzeli su svoje prvo zlatno europsko odličje. Nakon tri izgubljena finala napokon su završili na "jedinici". Tamo su ih mnogi vidjeli i prije početka prvenstva i prve utakmice koju su inače izgubili od Hrvatske u skupini u Dubrovniku (nakon peteraca), ali izabranici Davida Martina Lozana dobili su onu posljednju, najvažniju.

“Šrauba" uništila nadu

Ulog u njoj bio je golem, naslov, ali i direktna viza za Olimpijske igre. Tri četvrtine naše su "kapice" izgledale i igrale kao novi (stari) prvaci i putnici za Pariz. Trebalo je izdržati još posljednjih osam minuta, ali nažalost posljednja dionica bilo je ono najlošije što smo od Hrvatske vidjeli u 12 dana EP-A. Uslijedila je napadačka impotencija, nakon vodstva 10:8 nismo više zabijali, a to protiv jakog protivnika ne prolazi. Imali su Španjolci i malo sreće, pogodak Alvara Granadosa (donio mu i MVP titulu) 48 sekundi prije kraja ne postiže se svakog dana, ali da bi se svladala Hrvatska, i to još u njezinu dvorištu, moraš ponekad potegnuti i za neočekivanim rješenjima. Ova "šrauba" nažalost završila je iza leđa sjajnog Marka Bijača (najbolji golman turnira), te je zarila bodež u srce našim Barakudama i navijačima, ne samo onih 2000 na tribinama nego diljem Lijepe Naše.

- Strašno mi je žao, jer mislim da nismo zaslužili izgubiti ovu utakmicu. Bili smo bolji veći dio, ali nismo imali snage ni koncentracije izdržati do kraja. U ovakvoj utakmici odlučivali su detalji poput onog pobjedničkog gola Granadosa. Takva 'šrauba' ulazi jednom u životu. Čestitam Španjolskoj jer su bili sjajni, igrali su fer i korektno finale. Čestitam i svojim momcima, dali su sve, odigrali su jednu od najboljih utakmica u posljednje vrijeme, ali im je sreća okrenula leđa - rekao je izbornik Tucak, koji uspješno vodi Barakude od 2012. godine.

Nema mjesta depresiji

Bilo je od tada više pobjeda i slavlja nego ovakvih bolnih poraza, koji su ipak na kraju i nagrađeni medaljom i postoljem. Nije Hrvatska na njemu završila zahvaljujući sreći ili nekim malim "pogurancima" za domaćina, već kvalitetnim i srčanim izvedbama, posebno u nokaut-završnici, gdje je zapravo postalo jasno da ova izabrana vrsta ima pravo jurišati na zlato. Kada u četvrtfinalu izbaciš aktualnog olimpijskog i svjetskog doprvaka (Grčka), potom i najtrofejniju vaterpolo silu (Mađarska), jasno je koliko vrijediš. Naravno, kada si u finalu, želiš zlato, ono je sada izmaknulo, ali treba dići glavu, jer europski si viceprvak i u leđa ti gledaju Italija, Mađarska, Grčka, Crna Gora, Srbija, svi oni koji bi itekako voljeli biti na tvom mjestu.

- Nije depresija, jer imamo medalju, ali jest tuga. Igrali smo utakmicu do posljednje dvije minute, dotad smo vodili, a vođeni našom vrhunskom obranom cijele momčadi i Bijača koji je opet vrhunski branio. Mislili smo da će to biti dovoljno, ali nažalost Španjolska je jedna predobra momčad koja ne odustaje do posljednje sekunde. Malo sreće, malo spretnosti, gol Granadosa koji ulazi jednom. Ali treba čestitati prvacima - pošteno će Jerko Marinić Kragić, koji je odigrao sa svojim suigračima sjajan EP, koji je bio i vrhunski organiziran. Igrači, stručno vodstvo, ali i organizator zaslužuju najvišu ocjenu. Jer trebalo je sve pripremiti u vrlo kratkom roku. Nakon što je bilo jasno da se neće igrati i Izraelu, netko je morao uskočiti i spasiti stvar. A zna se tko je uvijek spreman i Hrvatska je u mjesec i pol dana potvrdila da je u stanju organizirati veliko natjecanje i kada vrijeme nije saveznik. Sve je bilo za čistu peticu, kao i 2022. u Splitu. Tada smo jedino osvojili zlato, koje je i u Zagrebu bilo tako blizu... ■