NEĆE SVI IZBORI BITI SLOBODNI I POŠTENI

Ova godina nije superizborna samo za Hrvatsku nego i šire, za svijet, prije svega za EU, u kasnu jesen za SAD, prije toga, u proljeće, za Rusiju, te još za Indiju, Indoneziju, Pakistan, Meksiko i još neke države, uz Tajvan, koji je na izbore izišao nedavno, prvi u ovoj godini...

▼ Očekuje se da će više od dvije milijarde ljudi u 50 država izići na birališta ove godine... Što očekivati, koliko je superizborna godina ujedno i test za demokraciju, hoće li i u kojoj mjeri rezultati redefinirati svijet u kojem živimo, odnosno utjecati na buduću geopolitičku i geostratešku situaciju u Europi i svijetu...? Ili su promjene već u tijeku pitali smo dr. sc. Darka Polšeka, redovitog profesora na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Dopustite da vas ispravim: u ovoj godini na birališta neće izići dvije, nego četiri milijarde i 170 milijuna ljudi! Bit će to najveća godina u povijesti po broju birača! Ali, prema Democracy Indexu, u samo 43 od 76 zemalja glasanje će biti slobodno i pošteno. U većini zemalja, uključujući čak i onu najmnogoljudniju - Indiju, već sada možemo reći: “Zna se.” Jedina iznimka u važnosti izbora mogli bi biti izbori u SAD-U. Jedino bi tamo promjena vlasti mogla znatnije utjecati na drukčiji razvoj globalnih događaja.

Ušli smo, nažalost, u razdoblje međunarodne “realpolitike”, u kojem se čini da je manje važno tko je na vlasti - mnogo je važnije kakvu ulogu nacije za sebe grade u međunarodnoj, “geostrateškoj” diplomatskoj i vojnoj šahovskoj igri. Sjećamo li se koje su stranke bile na vlasti kada je prošle godine došlo do invazije Azera na Armeniju? Ili kakva je politička raspodjela vladala prije izbijanja sukoba u Etiopiji, Sudanu i brojnim drugim saharskim afričkim zemljama?

Iz “ptičje perspektive”, za orijentaciju u svijetu, raspored snaga na domaćem terenu drugima više neće biti posebno zanimljiv.”cross-cutting” razmirice, u kojima se pojedini interes neke vlade, primjerice, trgovinski, lako mogao uskladiti s razmiricama oko diplomatskih pitanja, sada su se pretvorile u frontalne sukobe. Vlastodršci kao da su postali tviteraši: svaka izjava i postupak odjednom se isključivo tumači ili kao znak prijateljstva ili kao znak neprijateljstva.

To je najopćenitiji, globalni, zaključak. Ipak, bilo bi ludo pomisliti da se izazovi s kojima ćemo se suočavati neće manifestirati i na ponašanje čak i starih vlastodržaca. Možda će upravo zbog te “demokratske indiferencije” prema vrstama vlasti unutar država tisuće naoko minornih detalja igrati ulogu u našem sve nesigurnijem svijetu, te političku ravnotežu koja je vladala posljednjih tridesetak godina pretvoriti u dodatne “točke preokreta” (koje će matematičari objašnjavati s pomoću teorije kaosa i “efekta leptira”). Nepromišljene vanjskopolitičke izjave državnika, zabrana probijanja proračuna (primjerice u Njemačkoj), prometni kolaps (primjerice u Sueskom kanalu), čak i prirodne nepogode, u neposrednoj će budućnosti imati potencijal da donedavnu ravnotežu pretvore u katastrofe velikih razmjera. Iskra u Kašmiru možda će zapaliti indijsko-pakistanski sukob. Neoprezna sjeverno-korejska letjelica ili kineski dron nad Tajvanom mogli bi zapaliti Južno ili Istočno kinesko more. Na epizode poput spomenutih donedavno smo mogli odmahnuti rukom - u kontekstu narastajućih vojnih sukoba danas na svaku od njih s pravom gledamo s velikom sumnjičavosti.

(Netom što sam ovo zapisao, već rezultati prvih ovogodišnjih izbora - na Tajvanu, potvrđuju buduću važnost “efekta leptira”. Naime, opovrgavaju moju tvrdnju da izbor stranaka na izborima neće igrati važniju ulogu: na aktualnu pobjedu tajvanske prozapadne, vladajuće Demokratsko-progresivne stranke Kina je ponovno reagirala razmjerno oštrim i upozoravajućim riječima: “Zapamtite: Tajvan je dio Kine!”)

▼ Koliko je utemeljena teza da će 2024. godinu, vezano uz nadolazeće izbore u mnogim državama, obilježiti dva pola politike - odgovorni pristup izazovima koji slijede ili još naglašenija populistička i demagoška retorika s lijevog i desnog spektra?

- Spomenuta slika iz “ptičje perspektiva” ne znači da se na regionalnom i lokalnom planu neće zbivati velike promjene. Popularnost desnice u Francuskoj i Španjolskoj mogla bi pomaknuti jezičac na vagi na izborima za Europski parlament. Ako se prisjetimo Orbanova soliranja, možda zbog tih izbora možemo očekivati neznatni porast unutar europskih međudržavnih trzavica. Ili rast nezadovoljstva unutar pojedinih država, primjerice u Njemačkoj. Ali The Economist ne predviđa bitne promjene u europskoj politici. I osobno se slažem s tim projekcijama. Te trzavice bit će važne isključivo kao indikator gospodarske sposobnosti ili nesposobnosti Europe da odgovori na globalne, posebno vojne, izazove. Ali neće narušiti “europski projekt”. Današnji nemir u Europi eksternog je karaktera: bilo da je riječ o rusko-ukrajinskom, bilo o bliskoistočnom ratu. Ali upravo zbog tih eksternih šokova Europa će različitim pristupima tim pitanjima unatoč imati poticaj da bez obzira na potencijalno drukčiju preraspodjelu političke vlasti u pojedinim zemljama jače zajednički djeluje.

▼ Da zaključimo s Hrvatskom. Pred nama su parlamentarni izbori, izbori za Europski parlament, a krajem godine i za predsjednika Republike. Kako se vama čini sve što slušamo i što se zbiva u javnim istupima stranaka, čelnika, pojedinaca? Ima li nekih iznenađenja?

- U cijelom spektru globalnih i regionalnih događaja zbivanja na domaćoj političkoj sceni djeluju dosadno i nevažno. I dobro je da je tako. To znači da smo shvatili koliko smo maleni, i koliko je važno da se dokazujemo na individualnome planu, na poslu, u sportu, na Olimpijadi... - u nenasilnim konkurentnim sustavima. (Sve češće odlazimo k Žnidaršiću da raspravimo situaciju u Abesiniji!) Na onoj sličici iz Economista Hrvatska je vjerojatno jedna od onih tamnocrvenih točkica. Da nema toliko korupcijskih afera, iz te političke dosade mogli bismo zaključiti da se naša demokracija stabilizira, i (kada u tome izrazu ne bi bilo ironije) da bi institucije konačno mogle početi raditi svoj posao... Ne pratim previše domaću politiku i možda zbog toga ne vidim neke bitne političke promjene na pomolu. Ali baš kao i u svijetu, to ne znači da se neka lokalna ili regionalna glupost, recimo, u Republici Srpskoj, ili nediplomatske, “tviteraške” izjave naših čelnika, kojima smo bili svjedoci prošlih godinu-dvije, ne mogu pretvoriti u politički izazov velikih razmjera. (D.J.) ■