Štite se zajamčena prava okrivljenika, žrtve i svjedoka

“Novinari su izrijekom isključeni od odgovornosti za novo kazneno djelo”

Izmjena Kaznenog zakona kojom se uvodi kazneno djelo neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje izazvala je oštre polemike u hrvatskoj javnosti. Dok vladajuća stranka ističe da se ove izmjene ne donose kako bi se progonili ili kažnjavali novinari, saborska oporba tvrdi suprotno. Elizabeta Ivičević Karas, profesorica na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže kako bi, u odnosu prema pitanju o predloženom novom kaznenom djelu koje bi obuhvatilo neovlašteno odavanje javnosti sadržaja izvidnih i dokaznih radnji, najprije istaknula da je riječ o iznimno složenom pravnom pitanju i da se u recentnim raspravama u medijskom prostoru nažalost miješaju neki temeljni pravni pojmovi i standardi.

Pravičan postupak

Prije svega, ističe, treba imati na umu da je kazneni postupak izrazito represivan te da Ustav RH i Zakon o kaznenom postupku propisuju vrlo stroge pretpostavke za poduzimanje raznih represivnih radnji koje služe prikupljanju dokaza o počinjenom kaznenom djelu i krivnji, kao što su tajni nadzor nad telefonskim razgovorima i snimanje tih razgovora, ili pretraga mobitela i slično. Kaže kako te stroge pretpostavke i strogo propisana procedura poduzimanja tih radnji služe tome da se zaštite temeljna ljudska prava, a propuste u njihovu poduzimanju zbog toga Zakon o kaznenom postupku nerijetko sankcionira neupotrebljivošću dokaza pribavljenih tim radnjama u daljnjem postupku.

“Pribavljanje dokaza represivnim radnjama opravdano je svrhom kaznenog postupka, a ta svrha je da se utvrdi je li kazneno djelo počinjeno, tko je počinitelj te je li kriv te izricanje kazne. Sukladno strogom uređenju kaznenog postupka, u pravnim sustavima liberalnih demokratskih država nije dopušteno tijelima kaznenog postupka - policiji, državnom odvjetništvu i sudovima, da s javnošću proizvoljno dijele dijelove spisa kaznenog predmeta, uključujući i one koji sadrže rezultate izvida i dokaznih radnji, imajući u vidu da to ne služi svrsi kaznenog postupka. Tom zabranom se štiti niz Ustavom i međunarodnim konvencijama zajamčenih prava i sloboda okrivljenika, ali i žrtava te svjedoka, ponajprije pravo okrivljenika na pravično suđenje, u okviru kojeg i pretpostavka nedužnosti te pravo na suđenje pred nepristranim sudom, pravo na objektivno utvrđivanje činjenica, ali i druga ljudska prava, poput prava na privatnost. Sasvim je opravdano zahtijevati da poštuju navedeno pravilo ne samo policijski službenici, državni odvjetnici i suci nego i drugi sudionici kaznenog postupka", kaže prof. Ivičević Karas.

Prema njezinim riječima, ako se u nekom sustavu dijelovi kaznenih spisa učestalo objavljuju u medijima, i to inkognito, zato što svi policijski službenici i pravosudni dužnosnici znaju da je to zabranjeno, sasvim je legitimno postaviti pitanje je li potrebno zaštitu svih ranije spomenutih prava i interesa osigurati i kroz odgovarajuću inkriminaciju takvog postupanja. Ono što je pokazalo da je to očito potrebno, jest široka rasprava opće, ali i stručne javnosti u medijskom prostoru, u kojoj su, posebno u početku, dominirali stavovi da je dijeljenje s javnošću dijelova spisa kazne

Saznanjem sadržaja pojedinih dokaza, svjedoci mogu tome prilagođavati svoje iskaze kasnije u postupku. U konačnici, takvo postupanje jako šteti institucijama i pravosuđu u cjelini, te doprinosi nepovjerenju u pravosuđe. nih predmeta po vlastitom nahođenju policijskih službenika, državnih odvjetnika i sudaca ne samo prihvatljivo nego i poželjno postupanje kojim se osigurava transparentnost kaznenog postupka u demokratskom društvu, ističe. Smatra da su takvi stavovi u potpunoj suprotnosti s temeljnim konceptima suvremenog kaznenog procesnog prava i s načelom pravičnog postupka, prema kojima prethodni postupak nije javan zato što tek rezultati izvida i istrage, odnosno istraživanja državnom odvjetniku omogućuju odluku hoće li uopće optužiti osobu pred sudom, za koje kazneno djelo, na temelju kojih dokaza, te time tu osobu izvesti na javno suđenje - raspravu, pojašnjava. “Takvo informiranje uobičajeno se osigurava kroz detaljna, objektivna priopćenja državnog odvjetništva, a i policije u ranijim fazama postupka kada je to opravdano, u kojim izvješćima ta tijela ne prepričavaju, primjerice, sadržaj poruka u mobitelu koji je privremeno oduzet okrivljeniku, sadržaj okrivljenikovih razgovora snimljenih mjerama tajnog nadzora, što je koji svjedok govorio u svom iskazu i slično. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava ovaj zahtjev za transparentnošću postupka odnosi se na svaki prethodni postupak, bez obzira na to je li on u nacionalnim propisima definiran kao 'tajni' ili kao 'nejavni'. Prethodni postupak, prema konvencijskom pravu, može biti 'tajni' ili 'nejavni', ali mora biti transparentan, a istovremeno mora učinkovito štititi već spomenuta temeljna ustavna prava sudionika. Postupak postaje javan u fazi rasprave, kada sud potvrđivanjem optužnice utvrdi da su ispunjene zakonske pretpostavke za održavanje javnog suđenja", kaže Ivičević Karas. Posebno je pitanje kada bi eventualno odavanje javnosti sadržaja neke dokazne radnje bilo opravdano, dodaje. Kaže da bi to bio slučaj kada bi se tako otkrile nezakonitosti u postupanju tijela postupka (policije, državnog odvjetništva ili suda), koje se ne mogu otkloniti korištenjem različitih pravnih sredstava unutar samog postupka. Riječ bi bila o nezakonitostima kojima se krše prava okrivljenika, ili žrtava, ili svjedoka, ili se opstruira učinkovito istraživanje prijavljenog kaznenog djela, što je sve protivno i javnom interesu, ističe, dodajući da bi takvo odavanje bilo djelovanje "zviždača" koje uživa konvencijsku i zakonsku zaštitu. “Međutim, nije 'zviždač' onaj koji dijeli s javnošću dijelove kaznenog spisa koji mu je povjeren u rad ili mu je dostupan, ne zato da otkrije neku od eventualnih nezakonitosti u postupanju, nego zato što su u spisu dokazi koji bi, s obzirom na sadržaj, prema njegovoj ocjeni mogli biti zanimljivi javnosti. Time se ugrožavaju ustavna prava osoba, ali i učinkovitost postupka jer, primjerice, saznanjem sadržaja pojedinih dokaza, svjedoci mogu tome prilagođavati svoje iskaze kasnije u postupku. U konačnici, takvo postupanje jako šteti institucijama i pravosuđu u cjelini, te pridonosi već nažalost notornoj lošoj percepciji rada pravosuđa i nepovjerenju u pravosuđe. Naime, u situaciji kada se na temelju jednog dokaza koji je 'procurio' iz kaznenog spisa pokrene rasprava u javnosti, tzv. suđenje u medijima, te javnost stvori svoju sliku o okrivljeniku i njegovom predmetu, kao i svoja očekivanja o tome kakve bi trebale biti sudske odluke, jednom kada se prikupe svi dokazi, kada se oni izvedu pred strankama i javnošću na suđenju te detaljno rasprave pred sudom, slika predmeta može biti bitno drugačija od slike koja je stvorena na temelju onog jednog dokaza koji je u ranoj fazi postupka 'pušten' u javnost. Posljedica je percepcija neučinkovitog i lošeg pravosuđa, navodne korumpiranosti državnih odvjetnika i sudaca i slično", ističe naša sugovornica.

Krivi fokus javnosti

“Zaključno, moram naglasiti da je doista šteta što je rasprava javnosti, pa i dijela stručne javnosti, sve ove mjesece nerijetko bila fokusirana na to da je odavanje dijelova spisa kaznenog predmeta ne samo nešto što bi trebalo prihvatiti nego i poticati, a ne na raspravu o tome kako tu negativnu pojavu koja dovodi do 'suđenja u medijima' spriječiti, pa i inkriminacijom koja je očito potrebna", kaže Ivičević Karas. Smatra kako bi bilo mnogo konstruktivnije da je fokus bio na tome kako inkriminaciju formulirati na način da budu dobro i jasno izbalansirana sva relevantna prava i interesi te da sasvim jasno iz inkriminacije budu isključeni slučajevi odavanja u javnom interesu ili nekom drugom pretežitom interesu. “Što se tiče novinara, oni su izrijekom isključeni od odgovornosti za novo kazneno djelo. Kao 'privilegirani svjedoci', prema izričitim odredbama Zakona o kaznenom postupku, novinari i urednici ne samo da nisu dužni svjedočiti o svojim izvorima obavijesti i podataka (prema čl. 285. st. 1. t. 6. ZKP), nego im se ne mogu privremeno oduzeti ni njihovi zapisi o tim podacima i izvorima koji su u njihovu posjedu ili uredništvu (primjerice u njihovim mobitelima, računalima ili slično, prema čl. 262. st. 1. t. 5. ZKP)", naglašava Elizabeta Ivičević Karas. ■