Daljnja ulaganja u suvremeno naoružanje i kadar su neizbježna

- Od početka invazije Rusije na Ukrajinu zašli smo u jednu novu postglobalizacijsku eru te je došlo do razmjerno nagle promjene u svjetskom geopolitičkom krajobrazu i rastućih sigurnosnih izazova. Domino-efektom vidimo eskalacije nasilja i ugroze sigurnosti i u drugim dijelovima svijeta (Izrael i Palestina, Iran i Pakistan, Crveno more…). Svakako, geografska blizina Rusije i njezina agresivna vanjska politika najveći su izazov za EU u tom smislu. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da sankcije nisu posebno oslabile Putinov režim niti pokazale neku posebnu učinikovitost, a ni vojna pomoć Ukrajini zasad nije donijela željeni dugoročni rezultat. Također, sve je zamjetnije postupno približavanje Kine Moskvi. Stoga je razumljivo da je jedno od pitanja u fokusu europskih, ali i svjetskih čelnika, upravo nastojanje da se obrambene sposobnosti zemalja članica EU-A što više osnaže, ali usporedno s tim i da se u novim geopolitičkim okolnostima jasnije definiraju svi segmenti europske vanjske politike.

ULAGANJA U OBRANU

▼ Američki državni tajnik Antony Blinken rekao je kako se ne sjeća kada je svijet bio ovakav kao sada! SAD ja s Bidenom na čelu na strani Europe i NATO saveza, no što bi moglo biti ako ponovo pobijedi Donald Trump?

- Nema sumnje da je geopolitička situacija trenutno vrlo složena, mnogo složenija od one hladnoratovske kakvu pamte stariji među nama. Što se tiče Donalda Trumpa, sve je izglednije da će postati predsjednički kandidat Republikanske stranke, a ima i vrlo velike šanse za pobjedu. U posljednjem mandatu pokazao je popriličnu tendenciju prema politici ekonomskog i vojnog izolacionizma. S jedne strane to može biti zabrinjavajuće za Europu i NATO, ali s druge se može postaviti realno pitanje kako EU uopće misli biti čimbenik u svjetskoj geopolitici ako nema dobro posloženu vlastitu obrambenu politiku. Koliko god da je europski kontinent energetski ovisan o Rusiji i Bliskom istoku, toliko je obrambeno ovisan o SAD-U, a sigurnosna situacija očito zahtijeva samostalniji angažman na polju obrane. Iako se svi pribojavaju pobjede Trumpa, možda bi upravo takav scenarij konačno potaknuo čelnike europskih zemalja da se ozbiljnije pozabave organizacijom vlastitih oružanih snaga. To je ionako predugo odgađano.

▼ Uzimajući širu i dublju sliku ugroza i sigurnosnih izazova, stoji li teza da NATO i Amerika više nisu dovoljni jamci sigurnosti i da Europi/eu-u trebaju dodatne vlastite obrambene snage? Ta ideja nije od jučer, no jesmo li zakasnili s takvim planovima, i koliko bi to koštalo?

- EU je već Lisabonskim sporazumom predvidio okvir za zajedničku politiku sigurnosti i obrane, a prošle je godine konačno pokrenuto osnivanje Europskih snaga za brzi odgovor (European Union Rapid Deployment Capacity - EU RDC) u okvirima kojih bi se, po potrebi, moglo u kratkom roku rasporediti 5000 vojnika za potrebe zajedničke obrane u slučaju neposredne prijetnje. Ovo je rezultat inicijative koja je pokrenuta još i prije ruske agresije na Ukrajinu i neka vrsta začetka onoga što bi možda u budućnosti moglo postati vojskom Europske unije, ako se geopolitička situacija bude odvijala na način da to obrambeni i sigurnosni izazovi budu zahtijevali i ako se uspije ostvariti kakvo-takvo jedinstvo politike zemalja članica koje ne bi bilo samo deklarativno. Teško je govoriti o zajedničkoj obrani i sigurnosti ako ne postoji usuglašenost o pitanjima vanjske politike, a takvu je usuglašenost, pak, teško postići ako države članice žele očuvati dio suvereniteta koji im je još preostao. Zbog toga je pitanje "europske vojske" uvijek bilo "vruć krumpir". Svakako, bez obzira na to hoće li do formiranja takvih zajedničkih oružanih snaga uopće doći, nužna je konkretnija koordinacija država članica o tom pitanju, a dinamika njezina razvoja ponajprije će ovisiti o tome kakav će smjer u budućnosti zauzeti američka vanjska i obrambena politika.

No, osim dugoročno upitne američke posvećenosti NATO-U, u njemu postoje i druge članice na koje se možda nije moguće dugoročno osloniti. Pritom mislim na Tursku, drugu vojnu silu po snazi u Savezu, zemlju s prilično autoritarnim državnim vodstvom koje u političkom smislu puno kalkulira, osobito kad je riječ o Rusiji i Kini. Primjerice, dok EU s razlogom strahuje od daljnjeg razvoja događaja na europskom istoku i potencijalnoj prijetnji širenja ruske agresije na države članice, Turska se prema Rusiji ponaša "toplo-hladno", ovisno o vlastitom gospodarskom i političkom interesu. Iako se dvije zemlje razilaze u brojnim vanjskopolitičkim pitanjima, dosada su uspješno izbjegavale otvorenu vanjskopolitičku konfrontaciju. U posljednje dvije godine, pak, uvoz ruske robe u Tursku povećao se za 80 %, što je Rusku Federaciju gurnulo na prvo mjesto najvećih izvoznika u tu zemlju. Također, odnosi Turske i EU-A daleko su od idealnih, osobito u odnosu navedene zemlje prema Grčkoj i Cipru. Očekivati da će, u slučaju hipotetičke agresije Rusije na neku od članica NATO-A, Turska priskočiti u pomoć napadnutoj državi članici, u najmanju je ruku dvojbeno. Sve navedeno postavlja pred EU imperativ jačanja svojih obrambenih kapaciteta, što je pitanje koje je Europa predugo odgađala.

▼ Prema pojedinim analitičarima, rat u Ukrajini pokazao je da EU, za razliku od SAD-A, nema ni tehnike ni ljudstva kako bi u slučaju širenja rata iz Ukrajine efikasno branio svoj teritorij, svoje EU članice. Koliko je takvo stanje realno ili nije?

- Činjenica je da je zapadna Europa godinama ignorirala potrebu za vlastitim učinkovitim obrambenim i sigurnosnim sustavom te da se, po inerciji, oslanjala na američki obrambeni "kišobran". Takva politika rezultirala je zapuštenošću vojnih sposobosti dijela europskih država. Primjer je Njemačka, čiji je ministar obrane Boris Pistorious prošle godine i priznao da toj državi nedostaje ne samo oprema i kapacitet za obranu vlastitoga teritorija u slučaju hipotetičke invazije, već i sposobnost da uopće ispunjava obveze koje od nje zahtijeva NATO savez. Francuska je, pak, što se tiče kvalitete opremljenosti vlastitih obrambenih kapaciteta, u puno boljem stanju ali je, kao i sve druge zemlje koje nemaju obvezni vojni rok, suočena s potencijalnim manjkom ljudstva u slučaju dugotrajnoga konvencionalnog ratovanja. U svakom slučaju, u okolnostima agresivne ruske politike, trenutni smjer organizacije vojnih snaga kakav je bio paradigma u vremenu globalizacije više nije dostatan. Najmanje što se može učiniti jest potaknuti članice da same ojačaju svoje obrambene kapacitete te pokušati ostvariti snažniju koordinaciju nacionalnih vojski država članica i to je, prema mojemu mišljenju, trenutno najrealnija opcija i smjer kojim treba ići.

VLASTITA ISKUSTVA

▼ Što se Hrvatske tiče, stižu nam francuski Rafalei, no što nam još treba, ili bolje pitanje, što još možemo kupiti, u što investirati kad se radi o kvalitetnijom, modernijom i efikasnijoj obrani i zaštite vlastite države, i imalo li kadar za sve to? Sad je aktualno i uvođenje nekog oblika vojne obuke, čuju se argumenti i za i protiv... Vaš završni komentar?

- Modernizacija zrakoplovstva svakako je vrlo važan korak za našu zemlju, a kretanje svjetske geopolitike koja se odražava i na našu regiju pokazuje koliko su u krivu bili oni u našim političkim redovima koji su kupnju Rafalea smatrali suvišnom i nepotrebnom. Sreća u nesreći je da, kao mlada država stvorena u obrambenom Domovinskom ratu, imamo relativno mnogo iskustva te smo samo zbog te činjenice u boljoj poziciji od nekih drugih zemalja kad je riječ o opasnosti od oružane agresije.

Bez obzira na članstvo u NATO-U i Europskoj uniji, to nam je iskustvo pokazalo da se prije svega možemo i moramo ponajprije osloniti na sebe. Daljnja ulaganja u suvremeno naoružanje i kadar na nacionalnoj razini su neizbježna i siguran sam da se s izazovom vremena u tom smislu možemo uspješno nositi. (D.J.) ■