Nedovoljna je obrambena sposobnost pojedinih europskih država

Koliko je situacija ozbiljna kad se radi o ovodobnim i aktualnim sigurnosnim izazovima i u Europi i drugdje u svijetu, imali smo prigodu čuti i na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, gdje se osim o uobičajenim ekonomskim temama naveliko raspravljalo i o daljnjem naoružavanju i financiranju Ukrajine, ali i o novim golemim ulaganjima u obrambene sposobnosti članica EU-A... Strah od širenja rata sve je izraženiji, vidimo da eskalira i sukob Irana i Pakistana... Kako sve to komentira, pitali smo prof. dr. sc. Marinka Ogoreca, stručnjaka za sigurnost i predavača na Veleučilištu Velika Gorica.

- Na žalost, globalne tenzije sve više jačaju i postaju sve opsežniji problem međunarodne zajednice. Nakon raspada blokovske bipolarizacije i kasnijeg urušavanja sustava unilateralizma s izraženom međunarodnom ulogom SAD-A suvremena međunarodna zajednica u procesu je novog redizajniranja međunarodnih odnosa sa svim turbulencijama koje iz toga ishode. Zbog toga smo sada u nizu procesa previranja na međunarodnom planu kojima je cilj redefinirati novi međunarodni poredak, čija su posljedica i aktualni oružani sukobi. S obzirom na njihovu geopolitičku poziciju, ti sukobi imaju razmjerno visoku mogućnost eskalacije, što dodatno usložnjava cijelu situaciju, ali usložnjava i potencijalne mogućnosti snižavanja tenzija te kontrolirano rješavanje problema koji su ih izazvali.

Svaki suvremeni oružani sukob uvijek treba uzimati u obzir s maksimalnom ozbiljnošću i fokusiranošću na bitne probleme, jer se radi o gubitku brojnih ljudskih života i znatnoj devastaciji materijalnih dobara, pa je velikom broju relevantnih međunarodnih čimbenika u interesu njihovo gašenje u što skorijem razdoblju. U praksi to se ne događa željenom dinamikom, zbog čega je sve izraženiji strah od globalnog sukoba - 3. svjetskog rata. Takva situacija potencira dodatno strahovanje od moguće ratne opcije, koja na pojedinim političkim i populističkim razinama sve više poprima oblike paranoične histerije, što je u navedenim okolnostima izrazito kontraproduktivno. Krajnje je vrijeme za odgovornu i suzdržanu procjenu svih postojećih opcija, te implementiranje najboljeg rješenja aktualne, a inače prilično destruktivne, situacije.

SITUACIJA U SVIJETU

▼ S obzirom na predstojeće američke izbore, mnogi se u Europi pribojavaju eventualne pobjede Donalda Trumpa koja bi ponovo mogla poremetiti odnose sa Eu-om i NATO savezom...?

- Prije svega, predsjednički izbori u SAD-U još nisu ni počeli, a kamoli da su poznati izborni rezultati. Osim toga, predsjednik SAD-A nije jedini politički čimbenik u toj velesili koji ima neograničene ovlasti. Bivši predsjednik Trump bio je svakako osebujna ličnost s karakterističnim političkim odlukama i postupanjem na međunarodnom planu, međutim, njegova vanjskopolitička aktivnost ni u prvom mandatu nije odstupala u ozbiljnijoj mjeri od zacrtanih strateških interesa SAD-A, pa je realno očekivati da se to ne bi dogodilo ni u njegovu drugom mandatu, ako do njega dođe. U konačnici, moramo poštovati činjenicu da se i ljudi mijenjaju. Uvjeren sam kako današnji Donald Trump, osobno, nije onaj predsjednik SAD-A koji je izgubio mandat prije četiri godine, te će stečena iskustva i saznanja itekako implementirati u novom mandatu, ako ga ostvari. Naravno, iznenađenja su uvijek moguća.

▼ Priča o potrebi europskih obrambenih snaga iznova je postala aktualna nakon invazije Rusije na Ukrajinu. Znači li to da NATO savez i Amerika više nisu dovoljni jamci sigurnosti za Europu, odnosno EU? U Davosu je i premijer Plenković naglasio da EU mora osnažiti svoje obrambene kapacitete...

- Potrebno bi bilo prije svega dobro procijeniti što se dobiva vlastitim europskim obrambenim snagama i na koji način, te s kojim ciljem, potencijalima i sredstvima ih formirati. Odmah se nameće i pitanje što u tom slučaju s NATO-M. Ako sadašnji NATO, u kojem i dalje dominantnu ulogu ima trenutno najveća svjetska vojna sila, ne može biti dovoljan jamac sigurnosti europskim zemljama (bolje rečeno, Europskoj uniji), tko bi mogao biti bolji jamac bez SAD-A? Velika Britanija, kao značajna vojna sila, više nije članica EU-A i potpuno je oslonjena na SAD, pa neke nove zajedničke europske obrambene snage najvjerojatnije ne bi mogle računati ni na njezin vojni potencijal. U tom kontekstu, obrambeni potencijal europskih zemalja morao bi se zadovoljiti nacionalnim obrambenim sustavima ostalih europskih zemalja, u prvom redu Francuske, kao jedine europske zemlje s nuklearnim oružjem (ako izostavimo Veliku Britaniju), i Poljske, koja sve više ulaže u svoj obrambeni sustav. Nisam siguran bi li skandinavske zemlje koje su sada članice NATO-A ili teže ulasku u tu asocijaciju (Švedska) naklono gledale na nekakav supstitut NATO-U slabijim obrambenim mogućnostima ili bi potražile neko drukčije rješenje. Osim toga, takva reorganizacija definitivno bi dovela do znatnog povećanja izdvajanja za vojne potrebe i samim time odricanja od brojnih socijalnih i drugih društvenih programa, a nisam siguran da bi većina europskih država bila spremna na to. Mišljenja sam da bi NATO trebalo drukčije redefinirati i znatnije debirokratizirati kako bi mogao postati mnogo učinkovitiji i operativniji nositelj sustava europske kolektivne sigurnosti. Sve ostalo bilo bi nepotrebno i nepoželjno eksperimentiranje u ovim opasnim vremenima.

▼ Iako vojska EU-A ne postoji i obrana je isključivo u nacionalnoj nadležnosti, u posljednjih nekoliko godina poduzete su značajne mjere za poboljšanje obrambene suradnje europskih država, no mnogi upozoravaju na slabosti NATO saveza i potrebu njegove modernizacije, revitalizacije...?

- Na žalost, rat u Ukrajini pokazao je velike slabosti NATO-A kao obrambenog sustava i razotkrio nedovoljnu obrambenu sposobnost pojedinih europskih država. Brojni borbeni sustavi koje je NATO i pojedine europske zemlje poslao u Ukrajinu podvrgnuti su nesmiljenoj provjeri u realnim uvjetima eksploatacije, pri čemu je određeni broj tih sustava podbacio u većoj ili manjoj mjeri. Osim toga, taj je rat pokazao iznimno veliku sposobnost potrošnje svih borbenih sustava i ratnog materijala na obje sukobljene strane, što je dodatno neugodno iznenadilo članice NATO-A, koje takvo što očito nisu očekivale i čija vojna industrija nije u stanju nadomjestiti ukrajinsku potrošnju. Također, gubitci u ljudstvu i vojnoj tehnici enormno su veliki na obje zaraćene strane, pa se sve više postavlja pitanje bi li na to bile spremne i druge europske države i u kojoj bi im mjeri to bilo podnošljivo. Sve to samo dodatno pokazuje kako je uloga SAD-A u obrambenom sustavu NATO-A i dalje ključna te da se europske zemlje ne mogu osloniti samo na svoje nacionalne obrambene sustave.

HRVATSKA SITUACIJA

▼ Da zaključimo s Hrvatskom, u sigurnosnom smislu u osjetljivom položaju s obzirom na napetosti u regiji i ugrozu od migrantskih valova. Kupili smo francuske Rafale, no što nam još treba, ili bolje pitanje, što još možemo kupiti, u što investirati kad se radi o kvalitetnijom, modernijom i efikasnijoj obrani i zaštiti vlastite države? Sad je aktualno i uvođenje nekog oblika vojne obuke, čuju se argumenti i za i protiv... Vaš završni komentar?

- Republika Hrvatska je od 2000. godine pa gotovo do današnjih dana u većoj mjeri zanemarivala potrebe svog obrambeno-sigurnosnog sustava i sada to dolazi na naplatu. Aktualna vlada našla se pred ogromnim izazovom revitalizacije hrvatskog obrambenog sustava, kojem doslovno treba sve. Dobra strateška odluka bila je zadržati svoje ratno zrakoplovstvo kao ključnu granu oružanih snaga, koja jamči obrambenu samodostatnost potrebnu za vođenje borbenih djelovanja. To dolazi do velikog izražaja u svim aktualnim sukobima u svijetu, a oslonac samo na zračne snage savezničkih zemalja pokazuje se upitnim u svakom slučaju. Višenamjenski borbeni zrakoplovi Rafale, koje smo nabavili, svakako su velik kvalitativni iskorak u modernizaciji naših oružanih snaga, ali to ni u kojem slučaju nije dovoljno. Suvremeni borbeni zrakoplov prije svega je platforma za lansiranje borbenih sustava, koje isto tako treba nabaviti, a koji nisu jeftini. Osim toga, ratovi na Bliskom istoku i u Ukrajini pokazuju iznimnu važnost besposadnih borbenih sustava, kojih Hrvatska nema dovoljno i koje bi također trebalo nabaviti, raznih vrsta i u većim količinama. Tu su i sustavi PZO, kojih Hrvatska vojska praktično i nema. Naravno, potrebno bi bilo nabaviti sve sustave - od malih, preko srednjih, do onih velikih visina, koji se mogu međusobno umrežiti u kompaktan protuzračni sustav. Tu su i oklopna borbena vozila, tenkovi, suvremeno topništvo, odgovarajuće streljivo i niz drugih sustava. Izdvajanja za sve to bit će ogromna, zbog čega naši vojni stručnjaci u suradnji s političkim i gospodarskim subjektima moraju razraditi nužne prioritete.

Uza sve to, obavezno služenje vojnog roka sve više se nameće kao nova nužnost na koju se nije računalo (bar ne u dogledno vrijeme), a koja također donosi neplanirane troškove. Možemo konstatirati kako živimo u vrlo turbulentnim vremenima u kojima se opstanak države sve više oslanja na oružane snage i ostale elemente obrambenog sustava, a pravi izazov sve više postaje njihovo opremanje i strukturiranje kako bi mogli adekvatno odgovoriti svojoj ulozi. (D.J.) ■