ZA RATOVE MORA BITI PRIPREMLJEN PUNO VEĆI DIO POPULACIJE

Sigurnosna je situacija na globalnoj razini, moglo bi se reći, najgora od vremena završetka Hladnog rata. Poznata i entuzijastična vizija "kraja povijesti" Francisa Fukuyame ne samo što se nije ostvarila nego se i liberalni svjetski poredak našao na udaru silnica koje su, de facto, rezultat neke vrste "neprincipijelne koalicije", koja čini da se povijest međunarodnih odnosa nije završila. Naime, Rusija, Iran i Kina, svaka na svoj specifičan način, protivnici su Zapada i imaju ambiciju promjene postojećeg poretka u međunarodnim odnosima, premda međusobno nisu prirodni saveznici i ciljevi im nisu isti. Paradoksalno, sada je situacija dijametralno suprotna onoj u Drugom svjetskom ratu, kada su se "velika trojica" udružila u borbi protiv nacizma, premda su ih dijelile znatne razlike (SAD kao lučonoša liberalne demokracije, Ujedinjeno Kraljevstvo kao, tada još uvijek, imperijalna sila i SSSR kao najveća, najmoćnija i najutjecajnija komunistička država) - kaže dr. sc. Dražen Smiljanić, vršitelj dužnosti voditelja sveučilišnog instituta na Sveučilištu obrane i sigurnosti u Zagrebu, te dodaje:

NATO MISLI OZBILJNO

- Pojam "Zapad" ovdje treba promatrati u institucionalnom smislu i smislu vrijednosti, a ne kao geografsku odrednicu (npr. Japan se može smatrati "zapadnom" državom u institucionalnom smislu, ali ne i geografskom). Također, Zapad čine države čiji je veći dio jedino u okviru NATO-A definirao mehanizme kolektivne sigurnosti. Ono što je razvidno jest da su sve tri glavne države uključene u sukobe zapravo vrlo oprezne kako bi izbjegle eskalaciju sukoba do točke da sa Zapadom zarate. Kad je riječ, na primjer, o Gazi, Iran očito ne želi rat ni s Izraelom ni sa SAD-OM. Rusija je usredotočena na Ukrajinu, a čini se da je Kina prvenstveno zabrinuta za očuvanje globalnih opskrbnih lanaca, koji su joj pomogli postati ekonomska velesila. S Abrahamovim sporazumom Izrael je u antiiranskom sporazumu s Egiptom, Saudijskom Arabijom i zaljevskim državama (arapskim državama Perzijskog zaljeva). Rusija i Iran su u antiizraelskoj, a time i antiameričkoj koaliciji te pokušavaju to iskoristiti da oslabe američku odlučnost u Ukrajini i šire, u Europi. Iran se koristi posrednicima poput Hamasa, Hezbolaha i hutista u Jemenu kako bi prisilio Izrael na rat na dvije bojišnice. Kina prešutno podupire napore Zapada da održi globalne opskrbne lance kroz Crveno more, čak i dok nastoji zadržati SAD podalje od Južnog kineskog mora kako bi izolirala Tajvan. Za to vrijeme ispod radara prolazi podatak Frontexa EU-A objavljen 16. siječnja 2024., da je došlo do povećanja od 17 % u protoku ilegalnih migranata u Europu u razdoblju 2022. - 2023, što je najveći broj od 2016. godine. ▼ Stoji li teza da NATO i Amerika više nisu dovoljni jamci sigurnosti i da Europi/eu-u trebaju dodatne vlastite obrambene snage?

- Moje je mišljenje da ta teza ne stoji jer je jamstvo sigurnosti koju NATO, a time i SAD, pruža europskim članicama saveza sadržano u članku 5 Sjevernoatlantske povelje, koji se odnosi na pitanje "kolektivne sigurnosti". Većina europskih država svoju nacionalnu sigurnost zato i oblikuje unutar NATO-A, koji razvojem svojih (kolektivnih) sposobnosti upravlja unutar ciklusa obrambenog planiranja saveza, tako da se ne može govoriti o kašnjenju. Ono što, doduše, jest izazov jest činjenica da je rat u Ukrajini pokazao da se i moderno ratovanje može svesti na "rovovske bitke" i iscrpljivanje, koje zahtijeva goleme količine streljiva i druge opreme. No to, također, ne znači da bi se potencijalni rat za obranu

Vršitelj dužnosti voditelja sveučilišnog instituta na Sveučilištu obrane i sigurnosti u Zagrebu

Europe vodio prema ruskim mjerilima (ako govorimo o ruskoj prijetnji).

EU mora osnažiti svoje kapacitete, ali prije svega zbog poštovanja načela ravnomjerne raspodjele tereta (to se načelo u NATO-U naziva burden sharing). Puno ozbiljnija stvar može biti nastavak politike izolacionizma SAD-A, ako na predsjedničkim izborima u SAD-U pobijedi Donald Trump. Takav razvoj situacije doista može imati neprocjenjive posljedice za opstanak modela kolektivne sigurnosti, a za Europu bi "strateška autonomija" tada bila možda i jedini izlaz. EU (institucionalno gledano) nema kapacitete kojima bi samostalno branio svoj teritorij, ali to nije ni ambicija EUa. U EU-U, naime, svi pokušaji oblikovanja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike nisu otišli dalje od kriznog upravljanja (eng. crisis management). Nadalje, vojni segment u EU-U ima više savjetodavnu ulogu nego izvršnu i strukturiran je oko Vojnog odbora EU-A, čija je zadaća davanje savjeta i preporuka Političkom i sigurnosnom odboru. NATO, s druge strane, ima funkcionalnu, stalnu zapovjednu strukturu i snage u sastavu nacionalnih vojski država članica. Da NATO misli ozbiljno, pokazuju snage Ojačane prednje prisutnosti, raspoređene u osam država članica istočne Europe. Premda brojčano mogu izgledati simbolične, te snage su i namjerno manje kako se ne bi dalo povoda Rusiji za tvrdnju da Zapad priprema neku vrstu "invazijskih snaga" na njezinim granicama.

Obrambena suradnja u EU-U ipak je najznačajnija u domeni razvoja sposobnosti, gdje se potiče suradnja obrambenih industrija i znanstvenoistraživačkih projekata važnih za obranu.

SPREMNOST ZA RAT

▼ Što se NATO saveza tiče, krajem prošle godine održana je NATO konferencija o razvoju savezničkog ratovanja 2023. s temom "Oblikovanje danas za uspjeh sutra". Što nam o tome možete reći?

- Treba napomenuti da je NATO-OVA konferencija o razvoju savezničkog ratovanja održana u prosincu 2023. zapravo godišnja konferencija koju Savezničko zapovjedništvo za transformaciju u Norfolku, Virdžinija, SAD, redovito održava za najviše razine vodstva država članica i sjedišta NATO-A u Bruxellesu. Naziv prošlogodišnje konferencije, "Oblikovanje danas za uspjeh sutra", indikativan je jer sugerira znatnu promjenu načina na koji je funkcionirao "tradicionalni" NATO i "novi" NATO. Naime, dok je "tradicionalni" bio više reaktivan, a time i spor, "novi" ima ambiciju biti aktivan i oblikovati sigurnosno okružje, razumjeti ga i anticipirati kako bi uspješnije i brže odgovorio na izazove i prijetnje. Oblikovanje ovdje ne znači "oblikovanje silom", nego politikama, razumijevanjem sigurnosnog okružja, partnerstvima, ublažavanjem kriza, gdje je to moguće, i slično, dakle, većom prisutnošću i većim angažmanom u smislu prevencije i deeskaliranjem potencijalnih kriza.

No treba napomenuti da je ta konferencija samo jedna u nizu iznimno brojnog skupa aktivnosti koje NATO provodi tijekom godine. Nadalje, jedna od važnih funkcija koju NATO (upravni dio) provodi je "konzultacijska", koja omogućuje raspravu i odlučivanje o najrazličitijim pitanjima, na političkoj i vojnoj razini. Mnoge su uhodane aktivnosti (popularno nazivane NATO'S battle rhythm) često u javnosti viđene kao odvojeni događaji (od samita do ministarskih sastanaka, sastanaka načelnika glavnih stožera i nacionalnih predstavnika), ali se radi o dobro povezanom skupu aktivnosti koje omogućuju da su države članice stalno u kontaktu i stalno angažirane na pitanjima od zajedničkog interesa za obranu. Upravo taj "ritam" aktivnosti koje se odvijaju u NATO-U garancija je uspješnog nošenja s novim izazovima, odnosno pripreme sposobnosti za odgovor na njih.

▼ Koliko je zapravo NATO danas tehnički, vojno i kadrovski kvalitetno pripremljen za suočavanje s rastućim sigurnosnim izazovima u stalno promjenjivom globalnom okružju?

- NATO ima stalnu zapovjednu strukturu (NATO Command Structure) i plansku suradnju u području razvoja vojnih sposobnosti (NATO Defence Planning Process). Dakle, razvoj vojnih potencijala ne događa se stihijski (neusklađeno između članica), nego se dogovara što će tko razvijati, uz svoje nacionalne prioritete, kako bi u konačnici savez imao sve što mu je potrebno da zadovolji takozvanu razinu ambicije glede obrane i sigurnosti.

NATO, uz "kolektivnu" zapovjednu strukturu, čine snage (vojske) njezinih članica. Zato je NATO onoliko dobar i kvalitetan koliko su mu dobre i kvalitetne članice, odnosno njihove oružane snage. Kako je kolektivna sigurnost najvažnija misija NATO-A, može se reći da je NATO u tome vrlo uspješan, jer je njegova moć odvraćanja (eng. deterrence) do sada funkcionirala. Naime, do sada se nitko nije usudio napasti (konvencionalno, ne računajući terorističke napade na SAD, Francusku i sl.) neku od NATO članica, što je pokazatelj kvalitete i relativne moći saveza. NATO je, sasvim sigurno, u svojoj ukupnosti, glede konvencionalnih sposobnosti, tehnološki, organizacijski, logistički i doktrinarno superioran bilo kojem potencijalnom protivniku, no to ne znači da može biti "bezbrižan". Ipak, unatoč svim kvalitetma i kapacitetima koje posjeduje, ukupnim gospodarskim i drugih instrumentima moći kojima članice raspolažu, svakako najvažniji čimbenik za uspješnost NATO-A je kohezija njezinih članica.

Na sastanku Vojnog odbora NATO-A održanom 17. siječnja 2024. nizozemski admiral Rob Bauer, predsjedajući Odbora, rekao je kako NATO, da bi bio potpuno učinkovit, u budućnosti treba provesti transformaciju svojih sposobnosti u "ratničke" ("war fighting transformation of NATO"), ali i naglašava da je za tu transformaciju ključna snažna suradnja javnog i privatnog sektora. Time se oživljava potreba sudjelovanja cijelog društva u očuvanju sigurnosti. Osobno, smatram tu tvrdnju pokazateljem "zdravog razuma" u vojnom vrhu NATO-A, jer pokazuje svjesnost njezina čelništva kako je ratovanje vrlo kompleksan fenomen i kako se sigurnost ne može uvijek postići samo odvraćanjem prijetnji nego i realnom sposobnošću za vođenje rata. Osim toga, ratovi današnjice, ali i ratovi sutrašnjice, vodit će se i izvan tradicionalnog bojnog polja, a za to mora biti pripremljen puno veći dio populacije nego što je to danas. (D.J.)

U EU-U svi pokušaji oblikovanja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike nisu otišli dalje od kriznog upravljanja (eng. crisis management)...

Obrambena suradnja u EU-U ipak je najznačajnija u domeni razvoja sposobnosti, gdje se potiče suradnja obrambenih industrija i znanstvenoistraživačkih projekata važnih za obranu...

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom prilogu su autorski i nisu nužno stavovi Sveučilišta obrane i sigurnosti i NATO-A, niti im se mogu pripisati.) ■