Vlada će učiniti sve što je u njezinoj moći da se tenzije smire prije izbora

Uzapadnjačkom poimanju demokracije štrajkovi su uobičajena pojava, što je za sindikate koristan alat za ishođenje vlastitih zahtjeva, najčešće povećanja plaća, premda nijedna vlast ni poslodavci ne vole štrajkove, pa se snagom argumenata ili prisilnim (zakonskim) sredstvima protiv toga bore. Primjerice, sjećamo se teških sukoba britanske premjerke Margaret Thatcher i rudara 1978./79., poznatog kao Winter of Discontent, koji su tada mjesecima štrajkali i na kraju bili slomljeni...

▼ Što štrajkovi znače za politiku, vlast i oporbu i, obrnuto, što politika znači za prosvjednike i štrajkaše, kao i za poslodavce, vodeći se povijesnim iskustvima, kao i ovodobnim primjerima - pitali smo prof. em. dr. sc. Željka Potočnjaka s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- U pravu ste kada kažete da poslodavci ne vole štrajkove. Oni su trošak, ali je problem da takvi sukobi bitno narušavaju i odnose koji su nužni za uspješnu suradnju poslodavaca i onih koji za njih rade. Štrajk je sličan ratu do kojega dolazi ako su poremećeni međunarodni odnosi. U tom smislu i štrajk se u radnim odnosima smatra krajnjim sredstvom. Osobito stoga što, kao i u drugim ratovima, često stradaju nevini (djeca koja ne mogu ići u vrtiće i škole, putnici koji ne mogu doći do svojeg odredišta, stranke u sudskim postupcima koje ne mogu ostvariti svoja prava i sl.). Ako je štrajk povezan s radnim odnosima u kojima je posredno ili neposredno država poslodavac (držana uprava i javne službe, trgovačka društva u državnom vlasništvu), onda takvi štrajkovi nužno dobivaju i političku dimenziju. Kad ste već spomenuli Margaret Thatcher, koju iznimno cijenim kao političarku, i njezino slamanje štrajka rudara, moram vas podsjetiti da je prije slamanja štrajka rudara ona centralizirala tradicionalno decentraliziranu britansku policiju. Naime, lokalni policajci nisu htjeli tući rudare s kojima su nakon posla pili pivo u pubovima, pa je trebalo dovesti policiju iz drugih područja.

Međutim, pravo na štrajk temeljno je ljudsko pravo. Države su dugo izbjegavale to izričito priznati u međunarodnim ugovorima, pa je zato važno spomenuti da je među prvima to učinila Europska unija, koja je u čl. 28. Povelje o temeljnim pravima zajamčila pravo na štrajk kao jedno od temeljnih ljudskih prava koje se ostvaruje i u skladu s pravom Europske unije i uz poštovanje nacionalnih zakonodavstava i prakse. Pravo na štrajk usko je povezano s pravom na slobodno udruživanje u sklopu kojega je za demokratske političke sustave najvažnije pravo na političko organiziranje, ali odmah nakon njega slijedi pravo radnika i poslodavaca da formiraju svoje udruge (sindikate i udruge poslodavaca). Jednako tako ono je povezano s pravom na kolektivno pregovaranje i uređenje radnih odnosa kolektivnim ugovorima. Bez prava na štrajk kolektivno pregovaranje pretvorilo bi se u kolektivno moljakanje. Kao i druga temeljna ljudska prava postoje i određena pravna ograničenja prava na štrajk, naročito kada on utječe na ostvarivanje nekih drugih ljudskih prava. Vezano uz vaše spominjanje gospođe Thatcher i njezin uspjeh u borbi protiv rudara moram spomenuti da i u hrvatskoj državnoj upravi po sindikalnom obuhvatu, pokrivenosti kolektivnim ugovorima i posebnim pravima prednjače - policijski službenici. Možda je ova usporedba neprimjerena, ali ste me na nju potaknuli spominjanjem gospođe Thatcher.

ZABRINJAVAJUĆI SUKOBI

▼ Po čemu je Hrvatska specifična, i danas i kad je bila u bivšoj zajedničkoj državi...?

- Posebnost je Hrvatske u tome da mi nemamo neku dugotrajnu tradiciju ni pravnog uređenja, a ni organiziranja štrajkova. Pred kraj socijalizma učestali su štrajkovi, pa je 1989. iznenada pravo na štrajk uneseno i u tadašnji Ustav. U neovisnoj Hrvatskoj zajamčeno je Ustavom iz 1990., a sustavno uređeno od 1995., kada je donesen prvi Zakon o radu. Međutim, posebnost je štrajkova u nas da mi i dalje imamo relativno veliki javni sektor (državnu upravu, javne službe, trgovačka društva u vlasništvu centralne i lokalne države). Dakle, država je često neposredno ili posredno poslodavac. Isto tako, sindikalno članstvo u tom javnom sektoru je relativno brojno, a u privatnom je sektoru jako slabašno. Javni je sektor u cijelosti pokriven kolektivnim ugovorima, a u privatnom je sektoru malo kolektivnih ugovora. Sve što se događa u svezi sa sindikalnim organiziranjem i kolektivnim ugovorima događa se u Hrvatskoj i u svezi sa štrajkovima. Samo u posljednjih nekoliko godina u javnom sektoru imali smo štrajk nastavnika u školama, štrajk sudaca, štrajk sudskih službenika i namještenika, sada ponovno štrajk sudaca, a prijeti se i štrajkom u zdravstvu, visokom obrazovanju i znanosti. Za razliku od toga uopće se ne mogu sjetiti kada smo imali neki veći i važniji štrajk u privatnom sektoru. To je jako zabrinjavajuće jer je štrajk, prije svega, namijenjen ostvarivanju interesa u privatnom sektoru, a sukobljeni interesi u javnom sektoru trebali bi se rješavati kroz politički sustav, mirnim putem i u pravilu bez štrajkova. U tom smislu neke države zabranjuju ili ograničavaju štrajkove u tim djelatnostima.

To sve meni pokazuje da postoje ozbiljni problemi u funkcioniranju političkog sustava koji ne uspijeva uskladiti različite interese, a upravo tome politički sustav služi. To me