SVE PRAVNE PROFESIJE POSTAJU U SVE VEĆOJ MJERI ŽENSKE

Štrajkovi su u Europi uobičajeni, u SAD-U nisu. Štrajk je moguć i izvođen tamo gdje je znatan dio zaposlenika određene tvornice ili djelatnosti učlanjen u sindikate i, što se previđa, ako je u zemlji u cjelini znatan dio zaposlenika učlanjen u sindikate - kaže prof. dr. sc. Ivan Padjen, umirovljeni redoviti profesor prava u trajnom zvanju, znanstveni savjetnik u području politologije, vanjski suradnik Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Rijeci, te dodaje:

- Neke države SAD-A poznate su i nastoje biti poznate po tom da u njima nema ili gotovo nema sindikata. U Europi je sindikalno organiziranje mnogo snažnije, no promijenilo se od kada su industrijski radnici postali rijetkost, pa prevladavaju bijeli ovratnici i trgovačke kute. U europskim socijalnim državama danas su značajni sindikati koji se u četiri važna pogleda razlikuju od radničkih sindikata. Uglavnom su žene. Bijeli su ovratnici, tj. liječnice, sestre i bolničarke te nastavnice, učiteljice i odgojiteljice, uz to socijalne radnice i znanstvenice, napokon upravne i pravne djelatnice. Zaposlenice su države i drugih javnopravnih osoba. U uslugama, a ne u industriji. Prosvjedi su zaposlenika u načelu apolitični, u tom smislu da traže bolje uvjete rada, a ne i veći udio u političkoj vlasti, tj. u strankama, predstavničkim, izvršnim i upravnim tijelima, pa ni onda kad prosvjeduju sutkinje i državne odvjetnice, koje po definiciji jesu treća grana vlasti. Stoga se i nositelji politike vlasti sa svojim zaposlenicima ponašaju više kao poslodavci, osim, do sada, u jednom: ne daju masovne otkaze.

▼ Sjećamo se teških sukoba Margaret Thatcher i rudara koji su tada mjesecima štrajkali i na kraju bili slomljeni... Što prosvjedi znače za politiku, vlast i oporbu i, obrnuto, što politika znači za prosvjednike i štrajkaše, vodeći se povijesnim iskustvima, kao i ovodobnim primjerima?

- Današnji prosvjedi u Hrvatskoj nisu slični onima u Velikoj Britaniji 1970-ih, koji su doveli do sloma industrijske i urušavanja socijalne države te oslobodili put financijalizaciji i globalizaciji kapitala u svjetskim razmjerima. Novac britanskih kapitalista, od kojih je možda najveći kruna, bio je nakon izvlačenja iz kolonija nakon Drugog svjetskog rata sklonjen na nerezidentne račune (na Bahamskim, Kajmanskim otocima i sl.). Takav se plodio po mnogo višim stopama od onoga uloženog u domaću industriju te je bio poticaj da se i potonji oslobodi. James Callaghan, predsjednik laburističke vlade, bio je taj koji je krenuo 1976. u to da slomi sindikate i potom zatvori ugljenokope, pa željezare, pa brodogradilišta, i na kraju je nestala gotovo čitava britanska strojogradnja. Povod su dali sami sindikati, među čijim su vođama bili trockisti povezani s Moskvom. U procesu je stradao Harold Wilson, veliki laburistički političar i Callaghanov prethodnik. Niti danas se ne zna točno zbog koga i čega. Margaret Thatcher, konzervativka, došla je 1979. da dokrajči industrijsku i socijalnu državu, čije su temelje za račun financijskog kapitala srušili, stisnuti u kut tko zna od koga sve ne, radnički predstavnici.

▼ Ima li ipak neke sličnosti?

- Iako je društveni temelj britanskih zbivanja kraja 1970ih bio različit od naših, današnjih, politička rješenja mogu biti slična. Pokazao ih je Mario Monicelli filmom

Umirovljeni redoviti profesor prava u trajnom zvanju iz Rijeke "Hoćemo pukovnike" 1973. godine. Olinjali fašistički pukovnici pokušaju državni udar i traljavo propadnu. Krupni kapital i vojska, ne zna se je li zbog toga što su udar pomogli da propadne ili zbog toga što su propast udara iskoristili za svoj, uvedu diktaturu.

▼ I dok Zapad ima dugu povijest štrajkova, nije u tom kontekstu ni RH "nevina". Da sad ne idemo godinama unatrag, primjerice prošle godine, od proljeća do duboko u ljeto, imali smo štrajk sudskih službenika i namještenika, najduži kontinuirani štrajk u povijesti Hrvatske. No sad se proteklih dana priča ponovila, pa smo imali novi štrajk, odnosno kako se iz

UHS-A navodi, mjere upozorenja sudaca i državnih odvjetnika. Kako to komentirate?

- Sutkinje i državne odvjetnice vide se kao zaposlenice podjednake onima u državnoj upravi, a ne kao dužnosnice treće grane vlasti. To je velikim dijelom opravdano. Plaće u sudovima, a pogotovo one u upravi, pa čak i plaće najviših dužnosnika izvršne vlasti, niske su u odnosu prema plaćama vodećih privrednika, da se i ne govori o bankarima u Hrvatskoj. To je slika stanja prava i uprave u svijetu. U SAD-U, u kojem su odvjetnici prije nekoliko desetljeća bili druga najbolje plaćena profesija, posljednjih godina nisu ni među deset najbolje plaćenih. Na osmom su mjestu suci i slični dužnosnici, koji su u SAD-U oduvijek bili veoma ugledna, ali slabo plaćena mjesta za utjecajne odvjetnike. Stoga sve pravne profesije postaju u sve većoj mjeri ženske. To je za Sloveniju pokazao Tilen Štajnpihler. Dobra je strana slabo plaćenog prava to da je bliže građanima. Sutkinja koja ima osrednja znanja, ali je pod javnim nadzorom, manje je podložna utjecaju vlasti od suca koji je završio vrhunske škole, jer je iz visoko stojeće obitelji. Tom ne treba nikakav naputak da sudi u korist moćnih, tj. svojih.

▼ Zadržimo se i dalje na domaćem terenu. Koliko je u kontekstu štrajka sudaca i politike, i populizma, i propagande, i ucjena... s obzirom na predizborno vrijeme? Ne čini li se malo nelogičnim da se štrajkom traže veće plaće, a Vlada im je, kaže, ispunila uvjete za povišicama koje su tražili prošle godine? Povišeni tonovi zbog povišice, moglo bi se reći, ili pak "bijeli štrajk sa crnim referencama"...

- Logično je da zaposlenik javnog poslodavca traži što god mu se svidi ako ga neki osobiti obzir u tom ne spriječi. Kako da traži plaću koju bi dobio na tržištu kad takvoga uglavnom nema? Gdje da nađe posao učiteljica prvašića ili tajnica u općini? No mnoge odlaze u privatne obrte za čuvanje djece, a to je korak u rušenju obrazovnog sustava i socijalne države. Srednjoškolski nastavnici stalno traže veće plaće. Ali ne traže da njihove kolegice fizičarke, matematičarke i informatičarke budu plaćene 30 - 50 % više od nastavnika hrvatskog, povijesti i tjelesnog, da se napokon nadoknadi odlazak prvih iz srednjih škola 1990-ih. Sveučilišni nastavnici, koji ispunjavaju najveće uvjete za napredovanje, a plaća u najvišem zvanju je samo 2,3 puta veća od početničke, ne traže veće plaće jer nemaju moć. Ne usude se studenti štrajkati za ispitnih rokova, a ako štrajkaju za nastave, vlast nije briga, a velik dio studenata se veseli. No mnogi takvi nastavnici imaju priliku da na javnome radnom mjestu rade svoj "fuš". Što je najmanje od mogućih zala te bi trebalo biti obrazac i za javno zdravstvo, ali nije. Liječnici traže veće plaće, a prihvaćaju javno neprihvatljivu zamjenu. Vlast potiho pretvara bolnice u staračke domove, u koje će pristup imati oni s vezama i oni koji dočekaju prijam prije nego umru. U zamjenu liječnicima omogućava da svojom privatnom praksom konkuriraju javnoj. To je ravno udruženome zločinačkom pothvatu, a DORH ga i ne primjećuje. Medicinske sestre koje još nisu otišle u inozemstvo ne mogu tražiti veću plaću štrajkom. Profesionalna i ljudska savjest im ne dopušta da zanemaruju pacijente.

▼ Suci su u tzv. bijelom štrajku bili desetak dana, a štrajkovima prijete i liječnici te djelatnici obrazovnog sustava koji su također nezadovoljni koeficijentima, odnosno uredbama o koeficijentima za državnu te javne službe, kako je to protekih dana predstavila Vlada. Ukupno uzevši, koliko prosvjedi i još više štrajkovi štete stabilnosti demokracije, stabilnosti funkcioniranja sustava, napose samoj državi i njezinim građanima, društvu u cjelini...? Ili je obrnuto, da prosvjedi i štrajkovi pomažu većoj zrelosti demokracije, društva...?

- Hrvatska politika vozi poput auta s dva kotača. Privatna privreda - izuzme li se nekoliko političkih ortaka koji su sljubljeni s prednjim preostalim "kotačem" koji navodno određuje smjer - politički je nemoćna. Najbolji radnici su u inozemstvu. Zaposlenici javnog sektora, kao preostali stražnji pogonski "kotač", mogu shvatiti, ali ne mogu prihvatiti da postoje samo tri moguća odgovora na njihove zahtjeve za povećanje plaća. Prvi je inflacija, poput one koja već desetljećima uništava Argentinu. Ta može završiti samo u kapitalizmu s noćobdijskom državom, bez socijalnih prava. Drugi je smanjivanje javnog sektora i sukladno s tim gubitak radnih mjesta. To se u nas već događa spomenutom privatizacijom zdravstva, a događa se i u visokome stručnom školstvu. Treći je zabrana javnih rashoda kakvu je nedavno Njemačkoj na temelju Ustava naredio ustavni sud te države. Hrvatska nije u svoj Ustav unijela zabranu rasta javnih rashoda preko određenog iznosa. Možda će nam takvu zabranu na temelju svojih mjerila uvesti EU.

▼ Nakon sastanka u četvrtak ministra pravosuđa i uprave Ivana Malenice sa čelnicima Udruge hrvatskih sudaca (UHS), odlučeno je da se štrajk prekida i da će sudovi od ponedjeljka opet normalno raditi. Vaš završni komentar?

Sutkinje i državne odvjetnice vide se kao zaposlenice podjednake onima u državnoj upravi, a ne kao dužnosnice treće grane vlasti. To je velikim dijelom opravdano...

Hrvatska nije u svoj Ustav unijela zabranu rasta javnih rashoda preko određenog iznosa. Možda će nam takvu zabranu na temelju svojih mjerila uvesti EU...

- Vlada će prije izbora nastojati udovoljiti svima onima od kojih očekuje glasove na izborima. Sve ostalo samo je sredstvo da se to postigne: obećanja, pregovori, povišice, spinovi… (D.J.) ■