Lejla Šehić Relić

Integracija je važna i nama i njima

kolegama s posla i prijateljima. Razgovarali smo i o hrani. Naš simpatični sugovornik priznaje da se hrvatska gastronomija jako razlikuje od filipinske. Ipak, zavolio je neke naše specijalitete poput sarme, ćevapa i kobasice.

- Kao strani radnik u Osijeku osjećam se dobrodošlo. Zahvalan sam Hotelu Osijek, u kojem sam dobio priliku raditi, i volio bih tu ostati - zaključuje Jetlee.

Donio okuse Italije

Da mladi hrvatski kuhari odu raditi u Italiju, to nije ništa neobično. Ali kad vrhunski talijanski pizza-majstor dođe u Osijek, onda je to već priča za Glas Slavonije. Giuseppe De Santis u gradu na Dravi živi i radi već četrnaest mjeseci. I njegovo je radno mjesto Pepe pizza place.

- Kada sam dolazio, mislio sam da će tu ostati dva-tri mjeseca, naučiti osječke kolege kako se pravi prava pizza i vratiti se u Italiju. No odlučio sam ostati, i to prije svega zbog dobre atmosfere i dobrih uvjeta rada. Sviđa mi se raditi u Pepe pizza placeu, Hotel Osijek izvrstan je poslodavac i to su razlozi zbog kojih želim ostati u Osijeku - objašnjava Giuseppe.

Ovaj je mladi čovjek došao iz Napulja, no već ima bogatu inozemnu karijeru. Radio je u Australiji i Španjolskoj, zatim je došao u Hrvatsku, kratko je radio u Istri i potom došao u Osijek.

- Nigdje mi nije bilo lijepo kao u Osijeku - tvrdi Giuseppe. Radi kao pizza-majstor, odnosno ima titulu pizzaiolo primo, dakle, prvi pizza-majstor. Kao takvog pitamo ga kakva je za njega savršena pizza. "To je ona najjednostavnija, pizza margherita, ona jest siromašna, ali to je za mene prava pizza. Među mojim favoritima su i pizza bianca, no Osječani najviše vole pizzu mamma mia, koja sadržava mnogo luka, slanine, kulena, rajčice i sira", otkriva.

S posebnim zadovoljstvom priprema napoletanske pizze, jer ipak je on iz Napulja. "Te pizze nisu hrskave, a rub im je napuhan i mekan. Rajčice moraju biti San Marzano, a sir prava talijanska mozzarela", objašnjava Giuseppe.

Život u Osijeku i Napulju znatno se razlikuju. "Ovdje je život miran i tih, ljudi ne žive pod stresom. Osijek je malen grad u usporedbi s Napuljem. U Napulju je mnogo više ljudi, to je grad od tri milijuna stanovnika, vrlo kaotičan, ali ja ga, naravno, volim. No volim i Osijek, životni stil ovog grada, ljude koji se prijateljski odnose prema meni i ne tretiraju me kao stranca", dodaje.

Ističe kako su ga kolege na poslu lijepo prihvatili, ima mnogo prijatelja Osječana, a s njim u Osijeku živi i njegova djevojka, Talijanka, koja je također pronašla posao u našem gradu.

Bok. Kako si? Šta ima? dio je hrvatskih riječi koje je Giuseppe naučio u Osijeku, a zna i brojiti na našem jeziku. Kaže da mu je hrvatski jezik jako težak. "Problem je što ja sa svima razgovaram na engleskom, no trebao bih ići na tečaj hrvatskog i što više prakticirati vaš jezik. Zanimljivo mi je da velika većina Osječana, njih oko 90 posto, jako dobro govori engleski jezik, a poznajem i neke ljude koji govore talijanski. Među njima je moj kolega Damir, koji je radio u Italiji, jako dobro govori talijanski, tako da s njim mogu govoriti svojim materinskim jezikom", priča Giuseppe.

Kao svaki pravi Talijan, i on je veliki zaljubljenik u nogomet. Kad god može, ide na utakmice NK Osijek. U slobodno vrijeme šeće, ali i istražuje Hrvatsku i zemlje u okolici. "Volim otići u Zagreb, Pečuh, Budimpeštu, istražiti zanimljive destinacije u Hrvatskoj. Osim toga, dva puta godišnje idem u Napulj, svojoj obitelji. No i moja obitelj dolazi u Osijek, tako me nedavno posjetila sestra. Moja je obitelj sretna što radim u Osijeku i što sam ovdje zadovoljan, iako me majka često pita kad ću se vratiti kući. No svoju budućnost sada vidim u Osijeku", zaključuje Giuseppe. ■

Lejla Šehić Relić, osnivačica Volonterskog centra Osijek i izvršan direktorica Dkolektiva, ističe problem nepoznavanja hrvatskog jezika kod stranih radnika i dodaje: “Koliko je meni poznato, strani radnici idu na pojedinačne tečajeve stranog jezika koje organiziraju ili njihovi poslodavci ili organizacije civilnog društva, kao što je bio naš slučaj 2020. godine, kada smo radili s nepalskim radnicima. Naime, kod nas uopće nema organiziranog sustava integracije za državljane iz trećih zemalja, a tu je riječ o ekonomskim migracijama. Oni su specifična skupina, za njih bi učenje hrvatskog jezika bilo iznimno važno, ali je važno i da imaju kontakt sa zajednicom, a tu udruge mogu odigrati veliku ulogu, kao i volonteri u zajednici. Mi imamo sjajan primjer - kada smo radili s nepalskim radnicima, organizirali smo kulturne večeri, kulinarske večeri i slično, oni su upoznali nove prijatelje i stekli nove veze. Nije humano da netko dođe raditi u našu zemlju ili grad i da mu se život svodi samo na posao i na vrlo uzak krug ljudi s kojima radi. Svakako ih je potrebno integrirati u društvo. Za pretpostaviti je da će neki od njih ostati u Osijeku i ovamo dovesti svoje obitelji, i mislim da je zbog brojnih razloga važno da živimo u zajednici u kojoj se uvažavamo i da se nitko ne osjeća isključen. Dakle, integracija tih ljudi trebala bi biti važna i nama, a ne samo njima. Nas nekoliko organizacija (Dkolektiv, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Breza i drugi) razgovaramo o tome, vidimo da je integracija stranih radnika u naše društvo velika potreba i smatramo da se tu trebaju uključiti i poslodavci, ali i lokalna samouprava. Kada smo radili na programima za nepalske radnike, imali smo veliku podršku Grada Osijeka. Vidjet ćemo kako će biti u budućnosti, no moramo znati da će naša zajednica u budućnosti biti sve raznolikija. Zato je tema integracije sve važnija.”