MUKA PO MARKU

POVIJESNE DALJINE I BLIZINE: JESU LI HRVATI U SRIJEMU DEVEDESETIH BILI LJUDI BEZ SUDBINE?

Panonija, posebice dio Srijema u njoj, prostor je na kojemu su se događale mnoge dramatične situacije s još preostalim Hrvatima na tom području u vremenima turbulentnim, ružnim i tužnim jer ni razdoblje od 15 stoljeća, na žalost, za "One s Istoka" nije dostatno za rješenje pitanja opstanka i ostanka Hrvata na tom prostoru.

Povod je za ovaj osvrt trenutno dvoknjižje - "Antimemoari I. & II. - kako je umirao moj narod" (Hrvatska čitaonica "Fischer", Surčin), a u skoroj budućnosti i troknjižje, uglednog publicista i kroničara s tih prostora, svećenika Marka Kljajića, čije je službovanje označeno baš u Srijemu. Iako rodom iz okolice Kotor Varoši (Bosna i Hercegovina), mladenački dio svećeničkog poziva daruje Baranji i Slavoniji. Poslije u zrelim godinama odlazi za župnika u Beočin pa u Petrovaradin i naposljetku u Surčin, Novi Beograd, gdje je do umirovljenja.

Njegove "Antimemoare I. & II." usporedio bih sa svjetskim ratnim dnevnicima kao što su, primjerice, onaj Anne

Frank, Andréa Gidea i Thomasa Manna, zatim, od hrvatskih autora, dnevnik pripadnice ilirskog pokreta Dragojle Jarnević i dnevnici Josipa Pavičića, pa dalje Ise Kršnjavog, Ive Vojnovića i Miroslava Krleže. U vrijeme Drugoga svjetskog rata osobito se ističe Josip Horvat, zatim opet Miroslav Krleža, i sve tako do naših vremena.

Velečasni Kljajić osvrće se bez "fige u džepu" na strašni zločin tijekom razdoblja uspostave nove vlasti u Srbiji nakon raspada bivše države. Opisuje stravične događaje uništavanja baštine Hrvata, vjerske i materijale kulture hrvatske manjine u Srijemu - svjedoči o njihovu do tada neviđenom stradanju. Nedvojbeno je kako je baš ta četrdesetogodišnja faza službovanja u Srijemu imala znatnog utjecaja na njegova razmišljanja. Prije svega, nemoguće je zanemariti činjenicu koja se dogodila šestog dana mjeseca svibnja - tada, naime, Srpska pravoslavna Crkva prema julijanskom kalendaru slavi Đurđevdan kada je u selu Hrtkovcima, na zboru građana u nazočnosti samozvanog vojvode Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke, proglašen javni poziv za protjerivanje građana nesrpske narodnosti iz do tada višenacionalne Vojvodine. Tada je obznanjen popis 17 nepoćudnih građanki i građana hrvatske narodnosti, koji su pod prijetnjama bili prisiljeni napustiti svoj dom, zajedno s obiteljima, pod ozbiljnom prijetnjom smrću.

Taj "hrtkovački sindrom", zapravo događaj, zbio se slučajno ili namjerno na Đurđevdan te uzburkane 1991. godine, a bio je ujedno uvod u strašne zločine počinjene nad Hrvatima u sklopu ostvarenja velikosrpske ideje o homogenim srpskim prostorima.

Čitajući pomno te zapise, sve me, između ostalog, podsjeća i na iznimni uradak književnika Stjepana Tomaša dirljiva naslova "Moj tata spava s anđelima", koji je najprije objelodanila zagrebačka Mladost, 1992. godine, a dvije godine poslije doživio je i svoje ponovljeno, dopunjeno izdanje, objelodanjeno u nakladničkoj kući Alfa pod naslovom "Mali ratni dnevnik". U njemu Tomaš obrađuje stanje i težak život u vrijeme Domovinskog rata krajem ljeta i u jesen 1991. (Piše: "Moram završiti ovaj dnevnik iz opkoljenog /ali neosvojenog/ grada.") Sve više mi se čini, dok sve to iščitavam, da je Kljajić zaista otvorio grotlo toga pakla, a zbivanja što ih opisuje tek izrijekom neodoljivo podsjećaju na ratni dnevnik... Usudio bih se polemizirati s cijenjenim recenzentom,

“Hrtkovački sindrom” zbio se slučajno ili namjerno na Đurđevdan 1991., i bio je uvod u strašne zločine počinjene nad Hrvatima u sklopu ostvarenja velikosrpske ideje...