Industrija šećera od svih proizvođača hrane najveći uplatitelj u ets sustav
Nekoliko proteklih godina svjedočimo turbulentnom razdoblju na burzovnim tržištima poljoprivrednih proizvoda, najprije uz snažan porast, a potom snažan pad cijena, što je prouzročilo glavobolje europskim ali i domaćim poljoprivrednicima. Najviše je to bilo vidljivo kod žitarica i uljarica. A kakva je situacija kad je riječ o globalnom i europskom tržištu šećera razgovaramo s Miroslavom Božićem, savjetnikom u Hrvatskoj industriji šećera (HIŠ).
Drukčiji trendovi
▼ Neki izvori navode da su u 2023. godini dostignute najviše cijene šećera u posljednjih 15-ak godina. Što je u pozadini takvog rasta i što se može očekivati u ovoj godini?
- Globalno i europsko tržište šećera bilježe drukčije trendove posljednjih nekoliko godina u odnosu prema trendovima na tržištu žitarica, gdje je zabilježen najprije snažan rast, a onda gotovo jednako snažan pad cijena. Kod šećera se uočava svojevrsni paradoks, unatoč bržem rastu cijena na EU tržištu od rasta cijena na svjetskom tržištu, zapravo se stalno smanjuje razlika između tih cijena, što je dugoročni trend nakon ukidanja kvotnog sustava u EU-U 2017. godine. Ako se promatra posljednjih 18 godina koliko u Europskoj uniji (EU) postoji sustav praćenja cijena šećera, onda je točno da su u 2023. dostignute povijesno najviše razine i u EU-U i na svjetskom tržištu. Međutim, za razliku od svjetskog tržišta, gdje je dostignuta najviša povijesna razina cijena šećera i ako ih se iskazuje u stalnim cijenama, prilagođeno za inflaciju tijekom razdoblja, u EU-U još uvijek imamo nešto niže cijene nego su zabilježene početkom 2013. godine, znači prije više od deset godina. Brži rast cijena šećera na tržištu EU-A u odnosu prema svijetu u velikoj je mjeri posljedica troškova vezanih uz klimatsku politiku koju nijedan drugi veći proizvođač šećera u svijetu nema. Na godišnjoj razini prosječna cijena šećera na tržištu EU-A u 2023. porasla je za nešto više od 60 posto. Rezultat je to porasta cijena energije i CO2 emisija, rasta troškova osnovne sirovine, a što je izazvano rastom cijena mineralnih gnojiva, goriva, radne snage, kao i restrikcija u korištenju sredstava zaštite bilja na tržištu EU-A te rasta logističkih troškova, pakiranja, čelika i drugih materijala koje koristi industrija, a važni su za održavanje po▼ Kako gledate na izazove europske “zelene”politike, s jedne strane ambiciozni ciljevi u borbi protiv klimatskih promjena, a s druge strane sve češće protivljenje proizvođača hrane zbog brzine promjena, porasta troškova i administrativnog opterećenja. Koliko se ta nova EU politika odražava na sektor proizvodnje šećerne repe i šećera?znamo da europske šećerane plaćaju visoke “ugljične” takse, je li tako i drugdje u svijetu i koliko to opterećuje našu domaću proizvodnju?
- Europska industrija šećera je unutar svih proizvođača hrane najveći uplatitelj u tzv. ETS sustav koji je uveden da prati oko 11.000 industrijskih postrojenja s najvećim emisijama stakleničkih plinova. Mi u Hrvatskoj imamo samo 36 preostalih aktivnih postrojenja u ETS-U. Bez osam postrojenja INA-E i HEP-A koji su emitirali gotovo polovinu od približno 5,1 milijun tona CO2 u 2022. godini, ostaje samo 28 postrojenja kojima upravlja 25 hrvatskih operatera. Hrvatska industrija šećera jedan je od tih operatera i jedini u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Imamo ambiciozne planove dekarbonizacije poslovanja, jer je to uvjet našeg opstanka, kao i drugim proizvođačima šećera. Ono što zabrinjava europske šećerane je da zasad nema odgovarajućeg vrednovanja pozitivnog doprinosa šećerne repe cirkularnom gospodarstvu EU i borbi protiv klimatskih promjena, premda postoje pouzdane znanstvene podloge tome u prilog. S druge strane, ono što nas zabrinjava ovdje u Hrvatskoj spori je tempo provedbe programa kojima je cilj pomoć operaterima ETS u dekarbonizaciji njihova poslovanja. Uvjereni smo da će se to promijeniti i da će već ove godine najveći potrošači energije, te ujedno najveći uplatitelji, dobiti priliku za korištenje sredstava Modernizacijskoga fonda, osnovanog u 10 najmanje razvijenih država EU kako bi se tim tvrtkama pomoglo u energetskoj i resursnoj tranziciji.