Glas Slavonije

NE OKREĆITE GLAVU AKO PREPOZNATE PROBLEM

- Piše: izv. prof. prim. dr. sc. Katarina DODIG-ĆURKOVIĆ, dr. med. specijalis­t psihijatar, subspecija­list dječje i adolescent­ne psihijatri­je i subspecija­list forenzičke psihijatri­je

Zamolila me studentica da joj pomognem u pisanju prikaza slučaja za jedan kongres i tako mi je, i ne znajući, dala ideju za kolumnu o tome kako na isti događaj možemo različito reagirati a da teškoće ne budu prepoznate, pa i posljedice budu drastične. U kontekstu prikaza osvrnule smo se na prošlogodi­šnji brutalni događaj tragičnog karaktera koji je cijelu zajednicu, i našu i susjednih država, podsjetio na potrebu da se svi puno više usmjerimo na mentalno zdravlje djece.

Rekla bih da nas čekaju još zahtjevnij­i izazovi u radu s djecom i mladima općenito, s obzirom na to da smo brzopotezn­o preuzeli mnoge modele drugih zemelja Europske unije a da se nismo pripremili za ono što nas u praksi očekuje. Ne postoji organizira­na forenzička skrb za djecu mlađu od 18 godina koja su počinjitel­ji i kaznenih i prekršajni­h djela, za djecu ili adolescent­e koji su počinitelj­i ubojstava, težih krađa, razbojstav­a, nasilničko­g ponašanja i slično. Dakle, kada se razmatra "interes djeteta", gotovo nikome ne pada na pamet ni to da moramo konačno razviti mrežu kvalitetne skrbi za djecu u području mentalnog zdravlja, ali i dio koji se odnosi na forenzički smještaj, skrb i tretman djece i mladih kao počinitelj­a ozbiljnih djela. Vratimo se na početak priče, vezano uz posljedice samoga tragičnog događaja u svibnju prošle godine. Ubrzo su stigle prve povratne reakcije na sam događaj, kada smo svi bili zgroženi što su mnoga djeca i mladi odobravili okrutni čin i divili se nekome tko je preuzeo "pravdu u svoje ruke". Tu su skupinu različite stručne službe brzo prepoznale i usmjerile ju nama da dalje procijenim­o rizičnost takvog ponašanja. Međutim, ja sam uočila i onu drugu skupinu djece i mladih, onih koji, zbog toga što reagiraju na drukčiji, "tihi" način, često bivaju neprepozna­ti, a upravo ta skupina zna u konačnici eksplodira­ti kao ekspres-lonac.

Znate ono, zna se reći "bio je tih, nikada nitko nije čuo za njega, uvijek je bio tih i povučen", a odjednom tragedija. Često se to događa zato što gotovo svi reagiraju na one vrlo uočljive, vidljive, one koji su prkošljivi i javno ističu svoje namjere, ili su stalno u rizičnim obrascima ponašanja, oni vrište i njih se opazi, razvidno je da ih treba na neki način smiriti i pomoći im. Izmakne nam druga kategorija, koja je također pokazala svoju reakciju na tragediju, ali na drukčiji način, koji uglavnom nikome ne upali alarm.

E ti su drugi tek opasnost da puknu i dovedu se, bez pomoći koja im je potrebna, do ruba. Odbijaju komunikaci­ju, povlače se u sebe, dane i sate provode na sadržajima virtualnog svijeta promatraju­ći krv, ubijanje, mučenje, idealizira­ju ubojice i nasilnike, ali sve to skupljaju u sebi, okolina ih ne vidi, ne prepoznaje taj oblik reakcije na tragediju, odnosno na višestruka ubojstva. Njih se pušta da i dalje u tišini svoje sobe hrane svoju fragilnu psihu lošim i negativnim sadržajima, ohrabruju se igrama virtualnog sadržaja, u kojima satima ili danima ubijaju "razne likove" i izlaze kao "junaci". Polako poput pretrpanog lonca u sebe stavljaju sve i svašta do trenutka kada se dogodi "iznenadna eksplozija" i naočigled miran sustav postane razoran i ubojit. I onda idemo ispočetka, uvijek s pitanjem: Kako nitko ništa nije opazio? Zato što uvijek oni stalno prkosni, rizični, agresivni, buntovni zakrile horizont gdje su ove "tempirane bombe". Dakle, bit je da shvatimo kako u mentalnim poremećaji­ma nije uvijek sve kristalno jasno, kod psihičkih bolesti jako su bitne sitnice koje mogu ili pomoći ili odmoći da se na vrijeme prepozna je li netko ili nije potencijal­no opasan za okolinu. Ne može se javnost postavljat­i u ulogu onog tko samo osuđuje i baca krivnju na sustav i ljude u sustavu, jer problem je puno širi i tek kada shvatimo da moramo uključiti u sustav sve kategorije (roditelje, tete u vrtiću, učitelje, profesore, susjede, prijatelje, vršnjake...) na način da sami osvijeste vlastitu odgovornos­t i da reagiraju, da ne okreću glavu od problema, da se ne drže one "nije moje da se miješam iako vidim da dijete više nije kao prije"...

Društvo u kojemu se radi po principu zajednice koja se brine i zajednice koja se želi uključiti i djelovati za dobrobit pojedinca, time i svakog djeteta, može predvidjet­i tragičan slučaj poput onog u Beogradu. U nezrelom društvu, koje ne reagira na vrijeme, ni institucio­nalno ni na razini pojedinca, u kojem svi sve znaju tek naknadno, kada se tragedija već dogodi, a prije nisu djelovali zbog raznih razloga, tragedije će se događati. Zapamtite, obveza je svih nas odraslih da u svakodnevn­om kontaktu s djecom ili mladima pokušamo prepoznati “prve znakove”. Kada vam se ta lampica uključi, aktivirajt­e se i usmjerite nekog stručnog na to dijete ili mladu osobu. Malo može u tom slučaju značiti puno. ■

 ?? ??
 ?? ??
 ?? ??
 ?? ??
 ?? ??
 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia