Duboka država je batina s dva kraja u političkim borbama za hegemoniju koje premrežuju državu i društvo

Usvom prilogu "Na čemu počivaju teorije urote?", iz listopada 2022., Ivo Lovrić je u Glasu Koncila između ostalog zapisao sljedeće: Teoretičari urote, oni koje drugi tako nazivaju, a sami možda i ne će prihvatiti tu kvalifikaciju, tvrde da postoji duboka država, nevidljive sile koje upravljaju stvarnom državom i da im ona samo služi kao pokriće. Pojam "duboke države" ili "države u državi" rabi se za nelegalne i nelegitimne strukture moći unutar države, odnosno skupine koje nisu lojalne državi i ne poštuju njezine zakone. Što znači, oni koji vjeruju u postojanje duboke države smatraju da su legalne vlasti samo marionete onih koji vuku konce u pozadini. Bez obzira na to vjerovao netko ili ne vjerovao u tu tezu, u svakom političkom sustavu, ma kako transparentan bio, uvijek je bilo skupina koje su sustavno zaobilazile zakone, kupovale politički utjecaj i s više ili manje uspjeha usmjeravale određene društvene procese. Jesu li to udbaši, mafijaši, masoni, iluminati, određeni gospodarski krugovi ili neka druga organizirana skupina, uvijek ih prati trag tajnovitosti i manjak informacija o njihovoj stvarnoj moći i metodama...

O "dubokoj državi" razgovarali smo s dr. sc. Krešimirom Petkovićem, redovitim profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

MOBILIZIRAJUĆI MIT

▼ Ako državu definiramo kao "političku zajednicu ljudi organiziranom na nekom teritoriju pod suverenom vlašću", kakva bi onda bila definicija tzv. duboke države? Možemo li uopće u korelaciju staviti ta dva pojma, od kojih je jedan realnost, a drugi teorija urote? Ili je i duboka država - realnost, doduše u sjeni?

- Političkosociologijska definicija države dobro je ishodišno mjesto rasprave. U toj, veberovskoj perspektivi dodaje se još da bi organizirana vlast trebala biti učinkovita, odnosno za početak uspješno ostvarivati monopol prinude na nekom teritoriju te, na nekoj osnovi ili kombinaciji osnova, legitimna, odnosno prihvaćena od onih kojima se vlada.

Tome možemo pridodati također staru, snažnije normativnu, vilsonovsku dihotimiju između politike i uprave: politika postavlja ciljeve dok ih profesionalizirani upravni aparat izvršava. On bi trebao biti depolitiziran, pa treba jasno razlikovati izabrane dužnosnike koji dolaze i odlaze s izborima od karijernih upravnih službenika koji se bezinteresno bave realizacijom javnih politika čije ciljeve postavlja politička vlast.

Nije potrebno poznavati strip Maxmagnus Maxa Bunkera, s ministrom financija koji preživljava sve političke mijene, a i umnogome kroji politiku, da bi se znalo da je priča koju sam iznio veoma idealistička. Korisnici sintagme duboka država kažu tako nešto: upravni aparat u najširem smislu nije neutralan, nego politiziran, a ako zatreba i politikantski podao te sustavno opstruira izabranu vlast u realizaciji politika koje imaju demokratsku legitimnost.

Država je tako od ničeovskog hladnog čudovišta ili kafkinskog dvorca birokracije, mjesta otuđenja i općenite paranoje spram vlasti, u naraciji kritičara duboke države postala spletkarska parapolitička mašina kao iz špijunskog romana Grahama Greenea, mjesto specifičnih prijetnji za vladavinu naroda i integritet republikanskih institucija. Ako je riječ o paranoji, ona je sasvim specifična i odnosi se na djelovanje političkih oponenata koji rade iz sjenovitog krila države.

▼ Kad se sve uzme u obzir, koliko je duboka država mit, a koliko stvarnost?

- Meni taj polemički pojam nije posebno "napet", niti ga smatram nužnim za razumijevanje političke stvarnosti. No ako pojmu pristupimo blagonaklono, dakle onkraj pretjerivanja paranoične politike i labave heuristike o političkoj inerciji birokracije, pokazuje se da je duboka država oboje - i mit i stvarnost, potonje ovisno o specifičnom kontekstu. Duboka država je politički mobilizirajući mit, ideja koja pokreće nezadovoljne u situaciji političkog sukoba, no koja se ne izlaže nužno strogoj ili bilo kakvoj empirijskoj provjeri. Tipično se danas koristi na desnici, na tragu sljedeće narativne linije: odnarođeni lijevoliberalni politički establišment kroz svoje duboke strukture opstruira narodnu volju izravno napadajući njezine artikulacije u njezinim legitimnim predstavnicima. Liberali i centristi odgovorit će da su posrijedi populisti koji se manihejski pozivaju na narod protiv korumpirane elite, a zapravo su politički nesposobni, neodgovorni i opasni te stvaraju štetne podjele u suvremenim složenim društvima koja počivaju na uvažavanju različitosti i napuštanju negativno vrednovanih tradicija kao prijetnji napretku.

Što se tiče empirijske vrijednosti tih mobilizirajućih konstrukcija, mislim da je poučno Agambenovo tretiranje teorija urote u kritici pandemijskog upravljanja. Riječ "teorija" u sintagmi "teorija urote" kolokvijalno se ne koristi u značenju ozbiljne ideje koju valja provjeriti ili opovrgnuti, nego u značenju izmišljotine koja otkriva da onaj koji u takvo što vjeruje nije ozbiljan, nego je štetan i opasan. Po prilici kao Dänikenova aproprijacija teorije o paleokontaktu: lako je ne samo ad hominem pokazati da je posrijedi prevarant nego i da mu, važnije, djela obiluju krivotvorinama i izmišljotinama. Međutim, koluzije i konspiracije, različiti oblici urota u društvu i politici postoje. Ljudi u igrama moći nerijetko djeluju taktički i neiskreno, s velikim jazom između stražnjeg i prednjeg plana izvedbe, te svim sredstvima koja u danom kontekstu mogu upotrijebiti nastoje poraziti protivnike. Agamben daje tri primjera iz duge tradicije političkog djelovanja na Zapadu. Lažna svjedočenja kojima je Alkibijad osuđen na smrt u odsutnosti za vrijeme Peloponeskog rata, prethodno dogovoren Napoleonov državni udar i paradni fašistički marš na Rim. Kao što se Napoleon našao sa Sieyèsom, Fouchéom i mlađim bratom Lucienom prije samog udara, tako se i Mussolini prethodno dogovorio s premijerom Factom, predstavnicima kapitala, američkim ambasadorom itd. Dakle, ako postoji pojedinac ili više njih koji prešutno ili dogovorno djeluju protiv izabrane vlasti, a izvan svojih ovlasti, to bi bio primjer nekog oblika urote ili bar prešutne sporazumne opstrukcije, no teret dokaza je na onome tko to tvrdi. Taj teret je još veći za tvrdnje o dubokoj državi koja podrazumijeva sustavno političko iskrivljenje i ideološku pristranost u radu upravnog aparata kroz duže vrijeme, zatim medija, akademskog svijeta te uopće civilnog društva ako se pojam proširi, sve do nad- i transnacionalnih organizacija i, općenitije, struktura moći koje djeluju globalno i preko svojih agenata utječu na politike država.

BATINA S DVA KRAJA

▼ Postoji li u Hrvatskoj duboka država? Kad se o tome povede riječ, često se navodi i uloga obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja, tajnih službi iz inozemnih "kuhinja moći", a nerijetko se spominju i ostatci UDBE i sl. iz bivše zajedničke države...? S tim u vezi, mogu li se i slučajevi curenja informacija (kako u svijetu, tako i kod nas) tumačiti u širem okviru djelovanja duboke države?

- Odgovor je sličan kao i u prethodnom pitanju. Lako je otpisati takve konstrukcije kao posljednje pribježište hulja. Primjerice, liječnik uzima mito ili nogometni funkcionar potkrada državu, pa će se kao odgovorni prozvati UDBA i KOS, te će se isticanjem svoje samorazumljene nacionalne is