VIŠESTRUKA SUBVERZIJA DEMOKRATSKE VLADAVINE PRAVA

Ako državu definiramo kao "političku zajednicu ljudi organiziranu na nekom teritoriju pod suverenom vlašću", kakva bi onda bila definicija tzv. duboke države...? Možemo li uopće ta dva pojma staviti u korelaciju, od kojih je jedan realnost, a drugi teorija urote, kako mnogi navode? Ili je i duboka država - realnost, doduše u sjeni? Ta i neka druga pitanja vezana uz ovotjednu temu postavili smo dr. sc. Bošku Pešiću, izv. prof. s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku:

- Usuprot takvim, nipošto lošim, školskim definicijama, kolektivna svijest državu je oduvijek doživljavala kao vrstu aparata (od latinskog apparatus - biti spreman, u smislu biti organiziran), dakle onoga što je od njezinih državljana funkcijski odvojeno i zasebno. Većina njezinih građanski svjesnih pripadnika ne bi ozbiljno ustvrdila "država to sam ja" (dakako, ako nije riječ o tipovima poput Luja XIV.), čak ni to da se smatra dijelom države a da nije, stricto sensu, dio njezine administracije.

U mjeri u kojoj se propituje državnost države, izraz "duboka država" vezan je uz takvo shvaćanje državne politike. I koliko god različitih karakterizacija upućivalo na postojanje duboke države, ona ostaje onoliko opasna koliko se uspije utjecajnom pokazati u političkoj stvarnosti. Pritom nije riječ, kako se to obično predočava, o nekim supertajnim ložama i opakim svjetskim urotama, nego se uglavnom radi o potkopavanju državnih ustanova častohlepno vođeno svestrano umreženim osobnim interesima. Naime, kao i svaka druga ispostava volje za moć, duboka država kao oblik birokratske hegemonije ima svoju tehniku vladanja, koja počiva prije svega na anonimnosti i osiguravanju političkog izvršenja bez posljedica. Ona računa s tim da će nezainteresiranost za ciljano izazvane političke događaje u većine građana biti postojana sve dok standardi koji ograđuju privatnost njihove zone udobnosti ne budu dovođeni u pitanje. Problem je u tome što zapravo nema takvog jamstva koje će povoljno osigurati sve moguće ishode proizvodnje tzv. kontroliranog kaosa, koji je sastavni dio tog održavanja privida politike.

Sve u svemu, kada je riječ o dubokoj državi u modernom političkom kontekstu, radi se, dakle, o višestrukoj subverziji demokratske vladavine prava. Stoga bih namjesto sintagme "duboka država" radije preporučio jednako dobro uhodani izraz "političko podzemlje", koji prema mojemu sudu daleko vjernije opisuje takav način donošenja političkih odluka, odnosno takve političke prakse koja sebe posve svrhovito drži udaljenom od bilo kojeg pogleda zainteresirane javnosti. Sve nas to nagovara da u jednom širem kontekstu, uzimajući u obzir duhovnu situaciju vremena, ne bismo smjeli podcijeniti potrebu za odgovarajućim ažuriranjem pojma države.

▼ Postoji li u Hrvatskoj duboka država? Kad se o tome povede riječ, često se navodi i uloga obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja, kojekakvih tajnih službi iz inozemnih "kuhinja moći", a nerijetko se spominju i nekakvi ostatci Udbe i sl. iz bivše zajedničke države...? Vaš komentar?

- Samozvani čuvari mitske ideje hrvatske državnosti u nuždi održavanja njezine idealne čistoće teško da će ikada priznati povezanost s bilo kojom obavještajnom ili paraobavještajnom pozadinom njezina nastanka. Stvar ideološki postaje, dakako, puno kompleksnija kada u taj vidokrug postavimo ukupnu bi

Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (Foto: Sofija Vita Pešić) lancu višedesetljetnog perioda naše tranzicije. Naime, iako smo geostrateškom srećom u međuvremenu formalno postali dio takozvanog euroatlantskog civilizacijskog kruga, rezultati navedene društvene transformacije ne pokazuju opravdanost svrstavanja Hrvatske u red ekonomsko-politički visoko razvijenih zemalja. Pridodamo li navedenom svu demografsku i depopulacijsku pogibiju kojoj smo izloženi, vidimo da su nesporazumi oko nacionalnog konsenzusa ravni nepostojanju čak i minimalne volje za stvaranjem dugoročnih perspektiva. Bojim se da tek s permanentnim reformskim procesima bez stvarne želje za promjenom prestaje svaka iluzija o tome. Drugim riječima, nesavršenosti funkcioniranja hrvatskog ekonomsko-političkog sustava očito nisu samo stvar pukog slučaja.

Koliko je sve to skupa posljedica postojanja duboke države u nekoj hrvatskoj izvedbi, ostaje strukturno pitanje otvoreno u mjeri u kojoj je potrebno raščlaniti njezin korijen i temelj koji čini zatvorena politička svijest preživjela disoluciju bivše države. Bez toga ćemo, umjesto davno najavljenog prosperiteta, samo nastaviti svjedočiti stvaranju i održavanju stalnih proturječja, dobrim dijelom instruiranih povijesnim falsifikacijama, koja zakrivaju prave razmjere naše društvene zapuštenosti. Politička birališta u takvom okružju već sasvim predvidljivo ne donose ništa drugo nego partitokratsku nagradu za klijentelizam i nesposobnost. Kada je pak riječ o novim političkim naraštajima, ne iznenađuje stoga da se specifičnost našeg podneblja ogleda upravo u tome što zabrinjavajući udio mladih, politički aktivnih ljudi prelako i nekritički prihvaća one tehnike političkog djelovanja koje su bile svojstvene nekadašnjoj partijskoj nomenklaturi, a za koje smo naivno vjerovali da su prevladane.

▼ S obzirom na to da smo ušli u superizbornu godinu, priče o tzv. dubokoj državi, ali i teorijama urote s tim povezanima, iznova dobivaju veću pozornost u javnosti, u medijima, na političkoj sceni... Najzanimljivije je čitati što se o tome piše u SAD-U, s obzirom na izbore, Trumpa i Bidena, ali priča ne manjka ni u Europi, pa ni u Hrvatskoj... Drugim riječima, koliko su mreže neformalne političke moći kakve se vežu uz duboku državu prijetnje stabilnosti vlasti, društva, demokracije...? Mnogi u tom kontekstu navode i, primjerice, Qanon, kao jedan od faktora prijetnje demokratskim državama...

- Ozbiljne političke analize pokazuju da je političko kao ljudsko stanje u svijetu danas više nego ikad prije zahvaćeno mrežama neformalne političke moći. One su mahom zaslužne za stvaranje pretpostavki autoritarnih zaokreta nošenih demagoškim populizmom, kojim se na globalnom planu razara vjera u demokratsku učinkovitost. Vrijeme izbora koje je pred nama samo pojačava zebnju o nadolasku godina opasnog življenja. Duhovni glib koji stvara političko podzemlje, iliti duboka država, očituje se prvenstveno u teškom pomicanju s epohalne prekretnice na kojoj se civilizacijski nalazimo. Interes za održavanje takvog stanja potaknut je usavršenim metodama propagande, čija se domišljatost obilato koristi u zakrivanju razlike između stvarnih interesa i lažnih obećanja. Koliko god u današnjim infodemijskim uvjetima on bio neprepoznatljiv, radi se zapravo o starom načinu da se prokušana zamjena sredstva za dizajnirane ciljeve idejno proglasi realnom biti politike.

Qanon je u tom smislu vrlo dobar primjer i indikator toga koliko se mogućnosti političkih urota u doba digitalnih tehnologija mogu izvrsno prilagoditi najzlokobnijim političkim potrebama. Nema sumnje da je politička bezidejnost, s druge strane, u velikoj mjeri potaknula radikalna skretanja, koja su tako postala temelj sve ekstremnijih političkih antagonizama. Njihova radikalnost ne pokazuje se samo kao bolna točka demokratskog poretka nego je i pokazatelj da se demokracija očito nigdje nije uspjela istinski i potpuno konkretizirati osim gdjegdje u formalnom smislu. To je s vremenom dovelo do izrazite političke fragmentiranosti, u kojoj je svoje mjesto pronašao i politički stav koji smatra da fanatizam ima svoju objektivnu osnovu i koji je blizak stavu ordinarnog nacionalizma kao jedinog relevantnog zastupnika kolektivnog interesa. Nije zgorega podsjetiti da se sablasni karakter fašizma očituje upravo u rastu te ukrućene odanosti sudbinskom zazivu povijesno-političkog trenutka.

▼ Sve to zvuči nimalo optimistično... Uzimajući u obzir sve što se zbiva i čemu svjedočimo, kakva nam se budućnost "ukazuje"?

- Pitanje je zapravo u koju mi to političku ideju na globalnoj razini još doista vjerujemo. Niska intelektualna razina i izostanak teorijskog razjašnjava opetovanu fetišizaciju militantnog, što se može uočiti i po tome koliko elemenata u današnjem političkom kontekstu služi za čisto zastrašivanje. Ovo hladno ratovanje u niz navrata se već pokazalo itekako unosnim. Paradoksalno je da se trenutak bezumlja pojavio i u ovoj dominaciji izrazito tehnokratske političke nastrojenosti. Ali nema mjesta naivnosti kada se zna da je žudnja za političkom moći uvlas ravna želji za posjedovanjem u formi vulgarnog materijalizma koji se prelako brani militantnim žargonom.

Danas se prečesto nalazimo u situacijama u kojima nam se svaka humanost nastoji prikazati kao odraz slabosti. Kada pogledamo suvremenu globalnu političku pozornicu, gotovo je nevjerojatno da nam se samorazumljivo događa izostanak općih društvenih ciljeva i da smo, samim time, zanemarenu ideju slobode doveli na rub nepoćudnosti. Više nema nikakve dvojbe da nam se pred očima odigrava spektakularna idiotizacija zbilje prouzročena upravo banalizacijom javnog političkog prostora, s kojom nam ne preostaje ništa drugo nego uporno i principijelno zahtijevati sva ona pravna sredstva kojima demokratska država duguje djelotvornost svojih mehanizama intervencije. Je li to u ovakvim uvjetima premalo, pitanje je krajnje nedobronamjernog cinizma. (D.J.) ■