SVI SMO UHVAĆENI U MREŽU ZNAKOVA I REPREZENTACIJA

▼ Kako zapravo tumačiti pojam kakav je "duboka država", uzimajući u obzir niz aspekata koji se s tim pojmom povezuju...?

- Sve ovisi o tome na koji ćemo način definirati duboku državu. Naime, to nije sasvim jednostavno kako se na prvi pogled čini. Naravno da duboku državu podrazumijeva jedan tip teorije urote koja tvrdi kako u pozadini svake političke odluke stoji neka interesna skupina koja nije dio volje birača ili volje naroda. Ipak, s druge strane, duboku državu možemo zamisliti i kao vojsku administracije i birokracije koja obavlja tihi posao u sjeni velikih političkih zbivanja. Belgija, primjerice, nije imala funkcionalni parlament i vladu gotovo pune dvije godine, od prosinca 2018. do listopada 2020. Unatoč tome svi su se društveni procesi glatko odvijali, obrazovni, sigurnosni i zdravstveni sustav nije se urušio. Nije li to znak također duboke države, doduše u malo drukčijem smislu? Taj administrativni sustav svake države i njegova važnost za nesmetano djelovanje možda je najbolje prikazan u seriji Yes minister (Da, ministre). Prema mom mišljenju, to je obavezno štivo za ikakvo razmišljanje o politici. Serija je navodno humoristična, ali bojim se da se radi o pravoj istini politike, karikiranoj, ali i dalje istini. U tim primjerima je vidljivo kako za djelovanje sustava nisu važni ministri, pa ni predsjednici vlada, nego vojska iskusnih profesionalnih administratora. Njih doista možemo smatrati dubokom državom. Koji je njihov interes? Pa očuvati se na poziciji na kojoj jesu jer su u blizini financijske i političke moći koju mogu lako iskoristiti. Dakle, status quo. Tako, kao u slučaju Schrӧdingerove mačke, duboka država istovremeno i postoji i ne postoji. Problem je, naime, u dinamici demokracije. Iako demokracija djeluje kao stalna promjena i oscilacija moći, činjenica je da je za njezino djelovanje potrebna i određena stabilnost, i to ne samo ona koja se tiče sudbene vlasti. U samoj politici mora postojati određeni konsenzus, a ja bih to zapravo nazvao političkom kulturom. Drugim riječima, nešto se samo po sebi podrazumijeva, to su uglavnom vrijednosti i stavovi koji se ne propituju, u koje svi manje-više vjeruju bez zakona i pravilnika. Time zapravo dolazimo do drukčije definicije države, kao političke tvorbe koja institucionalno podržava određenu kulturu, u najširem smislu te riječi. U tom smislu kultura bi bila duboka država koja ostaje funkcionalna iako formalne institucije ne postoje, kao na primjeru Belgije. Pa i sam pojam povezan je s kulturom. Naime, termin je nastao u Turskoj nakon reformi Kemala Paše Ataturka. "Derin devlet" (duboka država) bio je termin za vojnu elitu koja se obavezala čuvati sekularnost Turske pod svaku cijenu, pa i uporabom sile. Drugim riječima, čuvali su kulturu. Dakle, zbog mogućih definicija države i duboke države možemo potvrditi ili ne potvrditi egzistenciju duboke države.

▼ O postojanju ili nepostojanju duboke države različita su mišljenja... Kako je

Kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zapravo možemo u nekom objektivnom kontekstu pravilno razumjeti, uzimajući u obzir, primjerice, SAD, ali i neke velike europske države...?

- Komplikacije s terminom "duboka država" jasno određuju i način na koji se ona razumije. Načini razumijevanja u sebe upisuju opći društveni kontekst. Duboka država u SAD-U tako će biti protumačena kao sila koja sprječava Donalda Trumpa da slobodno vlada. U tom smislu najsličnija je turskom originalu. Takva interpretacija donekle bi bila slična konstruktima kakve znamo i na domaćem terenu, ali ih ne pripisujemo organiziranoj vrsti duboke države. To su uvjerenja koja su bila pogonsko gorivo antiintelektualizma, borbe protiv "uhljeba", antibirokratskih revolucija i slično. No ono što je dodatni začin na, recimo to tako, perifernoj interpretaciji duboke države globalni su centri moći koji određuju političke i ekonomske procese unutar pojedinih, manje moćnih, država. U tom prostoru naći će se i dio euroskeptika, a čini se da je takav stav odredio referendum o Brexitu. To je osobito čudno jer je poznato da je Velika Britanija osmislila cijelu ideju kolonijalnih i imperijalnih modela upravljanja svijetom, a danas se doživljava koloniziranom i bez suverenosti. Ima u tome neka sličnost sa srpskim mitom koji govori kako su Srbi uvijek pobjednici u ratu, ali gubitnici u miru.

▼ Kako se u Hrvatskoj percipira duboka država? Bilo je s tom temom u vezi nekoliko zapaženih istraživanja...?

- Percepciju duboke države u Hrvatskoj istraživao je moj dragi kolega i prijatelj Nebojša Blanuša, na teorijskoj razini, jer izgleda da je ideja duboke države izvorište većine konspiracijskih modela mišljenja, pa i teorija urote. S druge strane, kolegica Žaklina Kuljanac i kolega Matej Mikašinović - Komšo istraživali su percepciju duboke države među saborskim zastupnicima u periodu od gotovo godinu dana između 2018. i 2019. Neočekivano, to istraživanje nije dalo rezultate u kojima bi se jasno vidjela interpretacija vezana uz političku svrstanost ispitanika. Dakle, ne prevladava ideja o dubokoj državi u kojoj su interesno povezani bivši agenti UDBA-E ili da se političke odluke donose na Kaptolu ili među potomcima ustaša. Zastupnici Sabora duboku državu vide u globalnim strateškim i ekonomskim interesima. Drugim riječima, Sabor i Vlada ne mogu nesmetano ispunjavati svoj mandat kao predstavnici volje naroda, već se svaka politička odluka donosi negdje drugdje. Duboka država u Hrvatskoj tako se percipira kao proizvod vanjskih sila. To je tipično mišljenje za postkolonijalna društva koja su svoj politički identitet gradila u borbi proziv raznovrsnih okupatora i imperijalnih sila. Za takva društva borba nikada ne prestaje i ugroza stranih sila prezentna je u svakom, pa i najmanjem, detalju društvenog života.

▼ Koliko izborne kampanje postaju plodno tlo za utjecaj tzv. duboke države na odluke birača za koga će glasati? Ima li uopće temelja i za takvo promišljanje, s obzirom na to da smo ušli u superizbornu godinu, kad priče o dubokoj državi gotovo da nije moguće zaobići, kao i teorije urote s tim povezane? Ukupno uzevši, je li duboka država stvarna prijetnja demokraciji, stabilnosti, sigurnosti države/država...?

- Jasno je kako će ideja duboke države postati popularna kako se bliže izbori. Izbori se obično razumiju kao izraz volje naroda. Te nedjelje se navodno određuje politička i ekonomska sudbina za sljedeće četiri godine. Činjenica je, međutim, kako se promjena ne događa, odnosno kako je to neki cinik napisao: "Kada bi izbori nešto mijenjali ne bi bili dozvoljeni." Treba li dakle uzeti neki oblik duboke države kao činjenicu jer očito izbori nisu mjesta odlučivanja? Ne treba brzati s takvim zaključcima. Da bismo pojasnili što se događa, trebali bismo se pozabaviti konceptima reprezentacije. To nije baš lagan posao i sigurno ovdje nema mjesta u cijelosti elaborirati svu kompleksnost tog pojma i njegovu vezu sa zastupanjem, a onda i sa zastupnicima i predstavničkom demokracijom. U pozadini duboke države zapravo je ideja kako je moguće imati neposredno zastupanje, odnosno da je moguća reprezentacija bez ostatka, potpuna. Takvo mišljenje temelji se na ideji kako postoji neka objektivna istina, a naše se reprezentacije onda više ili manje poklapaju s njom. No reprezentacija jednako tako određuje i što je stvarnost. Odnosno samo ono što se može reprezentirati jest i dio stvarnosti. Drugim riječima, stvarnost je konstruiran koncept utemeljen u reprezentacijskom sustavu kojim se koristimo. To naravno ne znači da nema stvarnosti izvan jezika, ali mi do nje uvijek dolazimo posredno i kroz neki tip organizacije stvarnosti. Tako i politička reprezentacija koja se zadobiva na izborima nije odraz volje naroda, nego pokušaj aktera političke scene da se najbolje prilagode reprezentaciji koju birači već tako i tako imaju konstruiranu.

U toj igri se stoga ne događa ništa novo, a kamoli neka promjena. Birači zapravo i ne žele promjene, nego potvrđivanje vlastitih vrijednosti i stavova. Kada pogledamo izbore na taj način, jasno je da nije moguća nikakva duboka država, jer bi to značilo i da postoji neka sirova stvarnost, kako te stvarnosti nema, svi smo uhvaćeni u mrežu znakova i reprezentacija. Sirova stvarnost, navodno prava istina, i put prema njoj ideologemi su totalitarizma. A kako smo, nažalost, naučili težim putem kroz povijest, totalitarizam na kraju ne pruža nikakvu istinu, pa ni put prema njoj. Kada promotori takvih sustava shvate da njihova istina ne postoji, onda se pronalazi krivac koji je zapreka na putu k "pravoj istini", pa ga treba protjerati zvao se on Židov, birokrat, uhljeb ili duboka država. (D.J.) ■